OTOČAC - Na današnji dan 17. ožujka 1967. objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Objavljena je u 359. broju Telegrama. Ova deklaracija označila je prekretnicu u obrani identiteta hrvatskoga jezika, ali je izazvala i bijes jugoslavenskih novina za društvena i kulturna pitanja, što samo svjedoči da je pogodila „u sridu“ problema.
Upravni odbor Matice hrvatske u Zagrebu oformio je povjerenstvo od sedam članova koji su trebali osmisliti deklaraciju o pravu hrvatskoga jezika na vlastito ime, ravnopravan položaj hrvatskoga jezika u jugoslavenskoj federaciji jezika u svim sferama života. U povjerenstvu su bili, da se prisjetimo, Vlatko Pavletić, Dalibor Brozović, Tomislav Ladan, Miroslav Brandt, Radoslav Katičić, Slavko Mihalić i Slavko Pavešić.
A što se deklaracijom tražilo? Samo dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.
No to je bio veliki „grijeh“ tražiti da hrvatski jezik ne bude podređen srpskome, pa su mnogi potpisnici Deklaracije imali i te kakvih poteškoga. Bilo je progona, mnogi su smijenjeni sa svojih radnih mjesta, prisiljeni na ostavke, opozvani, žigosani kao neprijatelji, maltretirani, bilo je svega. Ali, i to treba kazati, samo su trojica potpisnika, od njih nekoliko stotina, povukla svoje potpise s Deklaracije. A to nešto govori.
Da Deklaracija nije bio promašen projekt, svjedoči i činjenica da je u Ustavu SR Hrvatske 1974. ipak upisano da je u javnoj uporabi - hrvatski književni jezik. Trebalo je do toga doći.
M.K.
PRINT
