Povijest je zeznuta stvar, dogodi se nešto i izmijeni tijek onoga što danas znamo, učimo i smatramo neprijepornim činjenicama. Jedna od tih je atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini, kada je počinjen najveći zločin nad Hrvatima u vrijeme prve Jugoslavije (tada još Kraljevine SHS), kada je radikal (ondašnja vladajuća srpska stranka) Puniša Račić pucao na hrvatske zastupnike te pukom srećom nije pogodio i budućeg poglavnika NDH Antu Pavelića. Naime, u vrijeme pucnjave u Skupštini se nalazio i Pavelić, tada zastupnik Hrvatskog bloka. Da je metak pogodio Pavelića, što bi se dalje događalo u Hrvatskoj? Bi li netko drugi osnovao ustaški pokret i kasnije NDH? To, naravno, nikada nećemo doznati, možemo samo nagađati i smišljati teorije zavjere.
Uglavnom, povijesne činjenice govore ovako: prije 91 godinu, 20. lipnja 1928. godine, dogodio se najpoznatiji atentat u hrvatskoj povijesti. U dvorani beogradske Narodne skupštine Kraljevine SHS ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela.
(…)
Tako je naposljetku došlo do pokolja koji je u Skupštini počinio Puniša Račić, srpski zastupnik iz Narodne radikalne stranke te agent kralja Aleksandra Karađorđevića. Masakr se odigrao na sljedeći način: Puniša Račić za govornicom Skupštine držao je govor o srpskim interesima u Kraljevini SHS. Između ostalog je rekao: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva”. U dvorani se digla velika galama kao reakcija na Račićeve prijetnje.
Hrvatski zastupnik dr. Ivan Pernar viknuo je Račiću i srpskim radikalima: “Opljačkali ste begove!”. Puniša Račić na to se razljutio i tražio od predsjedavajućeg Ninka Perića da kazni Pernara. “Kazni ili ću ja njega da kaznim”, zaprijetio je Račić. Predsjedavajući je na to prekinuo sjednicu. Tada je Puniša Račić izvadio iz džepa revolver. Dva Srbina pokušala su ga spriječiti da puca, no on ih je odgurnuo. Račić je prvo pucao u dr. Ivana Pernara, pogodivši ga s dva metka. Zatim je pokušao naciljati Svetozara Pribičevića, no ovaj se uspio skloniti. Metak koji je Račić ispalio na Pribičevića pogodio je hrvatskog zastupnika Đuru Basaričeka, koji je poginuo. Sljedeći metak ispucao je Račić u Stjepana Radića koji je sjedio u prvoj klupi.
Na to je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao na Račića, na što je ovaj povikao: “Ha! Baš tebe trebam!” i ubio ga metkom. Na kraju je Račić pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu, a zatim mirno izašao na ulicu.
U navedenom krvoproliću ubijeni su Đuro Basariček i Pavle Radić, a Ivan Granđa i Ivan Pernar teško su ranjeni. Stjepan Radić zadobio je smrtnu ranu od koje je preminuo 8. kolovoza u Zagrebu. Pokopan je u mirogojskim arkadama, a na sprovodu se, prema pisanju ondašnjih tiskovina, okupilo više od 300 000 ljudi.
Puniša Račić uhićen je istoga dana nakon atentata te je kasnije osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora ustupio mu je cijeli prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga zatvora. Imao je tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Umro je tek 1944. godine, kada su ga partizani po ulasku u Beograd strijeljali.
Što se tiče Pavelića, on je nedugo nakon opisanog atentata otišao je u emigraciju, gdje je osnovao ustaški pokret te kasnije postao poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.
Eto, to je povijest. Svašta se moglo odigrati drugačije da su se neke stvari drugačije posložile. Ili možda nije?
Dnevno.hr
PRINT
