(…)
Nadovezujući se na misao kardinala Kuharića, da se ponavljanjem kleveta protiv nadbiskupa Stepinca „svaki vjernik osjeća ranjen u duši i duboko uznemiren“, a „neka prava ne umiru ni s mrtvima“, mons. Batelja je ustvrdio:
„Ove smo godine doživjeli još jednu nepravednu prosudbu o nadbiskupu Stepincu u Drugom svjetskom ratu. Njega, koji je za vrijeme rata riječju i djelom branio dostojanstvo ljudske osobe i osuđivao sva ubijanja i klanja s bilo koje strane učinjena, prikazuje se neosjetljivim za progonjenog čovjeka. Naime, na ovogodišnjem filmskom festivala u Puli prikazan je film Dnevnik Diane Budisavljević.“
„Redateljica filma prikazala je Dianu Budisavljević kao humanitarku koja je imala osjećaj za ratnu siročad i angažirala ljude radi njihova spašavanja. Proizlazi da su Hrvati katolici stajali bezbrižni i bezosjećajni.“ Mons. Batelja se zapitao:
„Što bi bila mogla učiniti Diana Budisavljević bez pomoći nadbiskupa Stepinca i Caritasa Zagrebačke nadbiskupije?“ Dodao je kako je kardinal Stepinac imao krucijalnu ulogu u spašavanju ratne siročadi još u svibnju, a ne samo u prosincu 1942., kako navodi redateljica filma, jer su u prosincu te godine, baš na poticaj nadbiskupa Stepinca gotovo sva ta djeca bila razmještena po katoličkim obiteljima.
S propovjedaonice mons. Batelja se zapitao: „Zašto se u hrvatskoj javnosti prešućuje i potire istina, a za krivotvorinu dobivaju Zlatne arene? Zašto se državnim novcem zločine komunizma transformira u lažni humanizam? Kako se za prvonagrađeni film u Puli Dnevnik Diane Budisavljević, koji je zapravo ideološki izmasakrirao izvornik može reći da je on potencijalno remek-djelo hrvatske kinematografije“.
„To više što prešućuje istinu o spašavanju ratne siročadi i Stepinčevu odlučnu ulogu u njoj te unosi u javnost smutnju i sumnju u povijesne činjenice. Od protagonista napraviše statista! Zbog toga taj film ne zaslužuje antologijsku vrijednost ni u hrvatskoj, ni u svjetskoj kinematografiji“, zaključio je mons. Batelja.
(…)
HRsvijet.hr
PRINT
