Najvažniju ulogu u oslobađanju Zagreba imala je je 45. Srpska divizija sa krajnjeg juga Srbije, te u okviru nje 20. Srpska brigada. Postrojba 45. Srpska divizija prva je ušla u Zagreb, a načelnik II. armije NOVJ, čiji je dio bila ta jedinica, bio je Beograđanin i Srbijanac Koča Popović koji je održao govor u glavnom gradu Hrvatske. Partizani iz Hrvatske su tek došli nakon par dana, kada je pokolj već počeo.
Sam Zagreb je pri ulasku partizana iz Srbije bio je prazan kao grad duhova, a veliko slavlje ulaska partizana u Zagreb bilo je na ulicama Beograda. Beograd je bio grad koji je prihvatio nacističku okupaciju bez ikakvog otpora Hitleru.
Ulazak partizana iz Srbije izazvao je veliki i opravdani strah u Zagrebu. Naime, odmah nakon ulaska partizana u Zagreb počela je velika represija, nasilje i ubijanje njegovih stanovnika. U tome su se kasnije pridružile i druge jedinice partizana koje su stizale u Zagreb, a posebno krvave ruke imala je 6. lička partizanska brigada na čijem čelu je bio zločinac i monstrum Đoko Jovanić, narodni heroj koji je 1990. pobjegao iz Zagreba u Beograd. Ta jedinica je ubila i dva cijela razreda srednjoškolske djece, čiji su ostaci prije nekog vremena iskopani u Gračanima.
Na drugoj strani, u Beogradu je bilo veliko slavlje na ulicama grada: partizani iz Srbije su ušli u Zagreb. Ironije toga je da u Beogradu nije postojao nikakav otpor nacizmu niti prilikom napada Njemačke u travnju 1941., a niti cijelo vrijeme okupacije Beograda do listopada 1944. kada je Crvena Armija oslobodila Beograd iz pravca Rumunjske.
(…)
Ulazak partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. najgromoglasnije je proslavljeno u glavnom gradu Srbije – Beogradu.
Po pisanju Borbe od 9. svibnja 1945., slavlje je počelo već u 10 sati prije podne, a potrajalo je sve do 3 sata iza ponoći. Borba je izvijestila da se “tisuće Beograđana iskupilo na Terazijama da pokažu svoju radost zbog oslobođenja glavnog grada federalne Hrvatske” te da je “Beograd topovskim salvama pozdravio oslobođenje Zagreba”, nakon čega je počeo vatromet.
U Borbinu izvještaju još piše: “Omladina se uhvatila u kolo. Jedno za drugim mijenjali su se kozaračko, crnogorsko, srbijansko, makedonsko i druga naša kola. Pojavile su se i harmonike te se odmah začula složna pjesma.”
Borba je 9. svibnja 1945. objavila i ovaj tekst: “Proglas građanstvu grada Zagreba!
Poslije četvorogodišnjeg teškog ropstva i pod terorom ustaških zlikovaca i njemačkih
fašista, glavni grad Hrvatske je ponovo slobodan. Hrabri borci 45. divizije JA ušli su u
grad u 9 sati. Živjelo bratstvo i jedinstvo svih jugoslavenskih naroda! Živio naš voljeni
maršal i vrhovni komandant Tito! Živjeli naši saveznici — Engleska, Amerika i Sovjetski Savez! Živio komandant Druge armije general Koča Popović!”
Slavio je grad koji je u potpunosti se predao i podao pod vlast nacista i imao najbliskiju suradnju s njima, što se jasno vidi u tome da je Srbija prva država u Europi gdje je počinjen holokaust nad Židovima.
Što se događalo tijekom same okupacije, između 12-13. travnja 1941. godine i 12. listopada 1944. kada je Beograd oslobodila Crvena Armija?
Ništa.
Beograd je živio mirno i bez rata, bez ikakvog otpora nacizmu za razliku od većine drugih gradova Europe (okupiranu Varšavu da ne spominjemo kao primjer borbe protiv okupatora)
Koliko je njemačkih vojnika u tom razdoblju okupacije Srbije stradalo u Beogradu? Istina je blizu nuli, ali nije nula. Stradala su dvojica njemačkih vojnika.
(…)
Pokolji u Zagrebu 1945. i u Vukovaru 1991. bili su djelo iste vojske i iste ideologije, to treba jasno reći i istaknuti. Što je najgore, ovi pokolji su učinjeni u ime antifašizma, skrivajući tako zločinački karakter boljševičkih partizana (i četnika), osobito iz Srbije, čiji je dolazak u Hrvatsku značio smrt, uništenje i zločin.
Narod.hr
PRINT
