Po svemu sudeći, Hitna pomoć odigrala je naručenu ulogu u službi „epidemiološkog“ režima. I time se dala instrumentalizirati u nečasne svrhe, koje su ovaj put i antidemokratske. Hitna pomoć poslužila je, sa svojim zavijajućim sirenama i opasnim probijanjem vozila kroz mnoštvo, ometanju zakonitog skupa u obranu demokracije, dakle ometanju i opstruiranju demokracije. To joj uopće nije trebalo. Nije se smjela dati instrumentalizirati. To isto vrijedi i za Hrvatsku liječničku komoru, čiji je istup ’proziran’.
(…)
Kriminalizacija zakonitog i odobrenog skupa
Još otkako je najavljen, skup su pratile medijsko-političke ’kontroverze’, a od samog početka bilo je razvidno da jako nervira ljude koji državom upravljaju s Griča. I mnoge medije koje kontroliraju oni, ili neki drugi, njima bliski, vidljivi i nevidljivi, ljudi i čimbenici.
Možemo mi imati i normalno je da imamo različita mišljenja o tom „festivalu“, o njegovim sadržajima i odnosu prema ovoj epidemiji i mjerama koje se poduzimaju, o međusobno različitim porukama koje su s govornice i putem izjava odaslane u hrvatski medijski prostor. Može nam smetati što su neki političari opet „uskočili“ u prve redove, radi samopromocije. To ne vrijedi za Karolinu Vidović Krišto, iz Domovinskog pokreta MŠ, koja je zapravo već legitimizirani, glavni i jedan od rijetkih nositelja ’antivakserske’ kampanje među zastupnicima i strankama zastupljenima u novom sazivu Hrvatskog sabora. Možemo kritički prigovarati ovo ili ono, imati rezerve ili bojazni, dvojbe i dodatna pitanja. No ono temeljno nitko ne bi smio dovoditi u pitanje: pravo hrvatskih državljana da organiziraju takav skup i da na njemu neometano sudjeluju.
To pravo nije organizatorima osporilo ni službeno redarstvo, tj. policija. A ni Sanitarni stožer, glavom i s već (pre)dugom bradom.
Riječ je, dakle, o demokraciji i temeljnim ljudskim pravima. A skup je i organiziran zato da bi se pokazalo kako svaka izvršna vlast i svaka državna vlast uopće imaju ili moraju imati granice i ograničenja u svojem zadiranju u reguliranje života društva i njegovih pripadnika. Vlast ga nije zabranila, ali ga je očito pokušala opstruirati odnosno kriminalizirati.
(…)
Janjičari ’novog svjetskog poretka’
Kada se god organizira nešto što nije po volji političkih vlasti i janjičara ’novoga svjetskog poretka’, to jest izvršitelja globalističkih „zajedničkih vrijednosti“ odnosno prevladavajuće ideologije i iz nje deriviranih politika, u medijima i u krugovima vlasti namrgode se i svoju mrgodnost prenesu na svoje poslužitelje djelatne u medijima i u javnom sferi općenito.
Čim se, na primjer, najavi „Hod za život“, počne uzbuna. Počnu putem medija sumnjičenja, podmetanja, osporavanja, insinuiranja, kriva tumačenja, prozivanja, ocrnjivanja, verbalni, pa i fizički napadi na sudionike (sjetimo se tvornog napada na doktoricu Ružicu Ćavar, ili postavljanja aktivistica pred kolonu sa sudionicima legalnog skupa). Čim branitelji koji nisu pod kontrolom režimskim udruga zasnuju nekakav skup, opet nastane uzbuna. Čim se u novinama pojavi neka neugodno-bolna karikatura za establišment, digne se kuka i motika, kako u glavnostrujaškim, tako i po nekim inače tobože disidentskim i oporbenim ili neovisnim medijima.
A kada se događa što s drugim predznakom, recimo kakav hod protiv života, hod pod znamenjem duginih boja, kada se u Pupovčevim Novostima i drugdje pojave karikature i tekstovi, ili kada se održavaju odurni performansi i ogavne kazališne predstave i lažljivi filmovi u kojima se pljuvački i klevetnički prikazuje hrvatske nacionalne simbole, branitelje, domovinski rat, hrvatski narod, prvog Predsjednika i slično, tada vladajuća intelektualna krema skupa s ministricom kulture i ostalim režimcima i prorežimcima skoči na zadnje noge u obranu, eh, ’demokratskih’, ’ljudskih’, ’umjetničkih’, ’kreativnih’, ’manjinskih’ i svekolikih prava. U obranu nebranjivoga. Za razliku od suprotnih pojava, kada se nemilice napada ili osporava ono što je legalno, legitimno, pristojno i u svakom pogledu branjivo.
Po modelu medijskog praćenja okupljanja na Pliberškom polju
I ovaj put organizirane režimske snage smišljale su što učiniti kako bi doskočile „Festivalu slobode“, unaprijed ga diskreditirale i obezvrijedile, s njega škrto i tendenciozno izvijestile, tražeći bilo što „skandalozno“. Uvijek se u takvim situacijama nastoji primijeniti model medijskog praćenja okupljanja na Pliberškom polju kod Bleiburga. Metoda je provjerena: u plastu sijena traži se iglu koju će se publici pokazati kako bi se – ljevičarsko „logički“ – zaključilo da se čitav plast sijena zapravo ne sastoji od sijena, nego od samih bockavih i opasnih čeličnih igala. Pa ti onda, narode dragi, daj takvo sijeno svojim kravama. Ah ne, ne! Takvo sijeno treba zabraniti i spaliti!
Ovaj put, dakle, potaknut je niz ljudi i udruga da dadu svoj doprinos službenoj epidemiologiji i proslavljenom Sanitarnom stožeru. Posebnu zadaću i ulogu dobila je očito i Hrvatska liječnička komora. Ona je u subotu navečer osudila događaj na „Festivalu slobode“ kada je okupljena „masa ljudi onemogućila prolaz [valjda: prolazak] vozilu Hitne pomoći, čime je privremeno onemogućila medicinski tim Hitne pomoći“. (Taj „tim“ nije nosi maske ili ih je nosio na nepropisan način!) Priprijetili su i podsjećanjem da je „onemogućavanje pružanja liječničke pomoći kazneno djelo“.
Sutradan, to jest danas, pojavile su se na društvenim mrežama snimke kretanja vozila Hitne pomoći kroz razmjerno gusto mnoštvo s istočne strane spomenika Banu. Vidjelo se da vozilo razmjerno brzo prolazi, da se ljudi razmiču, da se pojavljuje i policajac koji usmjeruje vozilo, da ono u jednom trenutku zastaje gotovo zabijeno u mnoštvo, koje pritisnuto uza zid nema kamo, da se zatim počinje vraćati ’u rikverc’ odakle je i došlo te da zamiče u Bakačevu ulicu.
Vozilo Hitne pomoći zacijelo je planski poslano među okupljeno mnoštvo
Vidjelo se dakle da vozilo nije bilo spriječeno ni u dolasku ni u odlasku. Vidjelo se i to da je došavši blizu visokog pločnika zastalo i krenulo natrag ne obavivši posao. Nije bilo, navodno onesviještenog, pacijenta po kojega se, tvrde, krenulo. Zašto je onda vozilo Hitne uopće ušlo među mnoštvo? Gdje se nalazio onesviješteni? Je li uopće postojao? Zašto se nije krenulo drugim putem, dakle ulicom Pod zidom, jer je vozilo zapravo kretalo onamo, kao da ne zna da su između Trga i Pod zidom stube po kojima se ne može popeti i zidovi koje ne može razmaknuti?
Po svemu sudeći, vozilo Hitne pomoći planski je poslano među mnoštvo da bi omelo održavanje skupa i zatim poslužilo kao osnova za medijsko stvaranje tobožnjeg „skandala“, da bi prorežimski mediji mogli bubnjati i talambasati o „nečovječnosti“ sudionika skupa. Uostalom, dokumentirano o toj intervenciji vozila Hitne pomoći nije ništa. Kako to u hrvatskoj demokraciji obično i biva. Bila riječ o Gruborima, bila o onom tobožnjem napadu na Srbina u Istri iz „nacionalne mržnje“ (za koji se sudski dokazalo da nije postojao, pa se dotični Srbin skupa sa svojom ženom ispričao čovjeku kojega je policija smjesta privela, a u medijskom prostoru bila se digla neviđena hajka, a i halabuka o stalno ugroženim Srbima), bila o čemu drugomu.
Medicinska uloga u službi „epidemiološkog“ režima
Po svemu sudeći, Hitna pomoć odigrala je naručenu ulogu u službi „epidemiološkog“ režima. I time se dala instrumentalizirati u nečasne svrhe. Koje su ovaj put i antidemokratske. Hitna pomoć poslužila je, sa svojim zavijajućim sirenama i pogibeljnim probijanjem vozila kroz mnoštvo, ometanju zakonitog skupa sazvanoga u obranu demokracije, dakle ometanju i opstruiranju demokracije. To joj uopće nije trebalo. Nije se smjela dati instrumentalizirati. To isto vrijedi i za Hrvatsku liječničku komoru. Njezin je istup posve ’proziran’.
Hitna pomoć, jednako kao i svi liječnici, inače služi ljudima, služi hrvatskom narodu. Ovaj put odigrala je ulogu antidemokratske, pa i protunarodne, ’hitne pomoći’. Ne ponovilo se!
Hrvatskonebo.org
PRINT
