GOSPIĆ – LAG Lika i Hrvatska obrtnička komora – Obrtnička komora Ličko-senjske županije danas su organizirali prezentaciju procesa certifikacije ugostiteljskih objekata koje nude jela s popisa gastronomske baštine.
Na početku ovog skupa je voditelj LAG-a Tomislav Kovačević predstavio projekt INTEGRA LIKA 2020, s posebnim naglaskom na važnost ugostiteljstva, naglasivši da je to jedna od bitnih stavki kada je u pitanju brendiranje nekoga kraja, kakvim Lika želi postati. Istakao je da je Lika nedovoljno poznato kao pojam, a da se i ne govori o njenoj autohtonoj gastronomskoj ponudi, odnosno nekim stereotipima koji o njoj vladaju.
A što se tiče Hrvatske autohtone kuhinje, ovaj projekt predstavio je Ivica Štambuk iz Odjela za organizaciju rada cehova Hrvatske obrtničke komore. Štambuk je naveo da je do sada na popisu autohtonih hrvatskih jela čak njih 450 vrsta. Od toga broja za njih 90 posto postoje (za)pisani recepti, ali to svakako nije konačan broj i ima mjesta stalno nadopunjavati ovaj popis novima autohtonim jelima. Ukratko je pojasnio da neki restoran može nositi znak Hrvatske autohtone kuhinje ako na jelovniku ima najmanje 70 posto takvih jela, ali je naglasio da svaki restoran može s najmanje četiri hrvatska autohtona jela imati i u jelovniku poseban znak koji će svakoga gosta upozoriti na autohtonost. A da bi se dobila spomenuta oznaka, potrebno je ispuniti obrazac, dati u prilogu popis jela s receptima, a stručno povjerenstvo će prosuditi udovoljava li se uvjetima iz pravilnika, pa ako da, onda se stječe pravo na znak. Trošak za stručno povjerenstvo je nekih 1.200 kuna, tome treba pridodati još 300 do 500 kuna za izradu znaka (ovisno o njegovoj veličini).
Zlatko Puntijar, poznati zagrebački ugostitelj, ali i jedan od ponajboljih poznavatelja hrvatske autohtone kuhinje, starih kuharica i recepata je na svoj zagrebački šarmantan i životan način ispričao mnogo toga o tome što jest autohtona hrvatska kuhinja, razobličivši sve one jalnuše koji pošto-poto traže utjecaje neke strane kuhinje da bi joj osporili hrvatski predznak. Puntijar je naglasio da je nešto hrvatska autohtona kuhinja ako se neko jelo sprema kroz tri generacije na određeni način, pa ma odakle recept donesen. Jer ako je neki recept donesen iz tuđine, on je nužno prilagođen autohtonim namirnicama, lokalnim okusima, on je promijenjen, transformiran. Uostalom, gastronomske granice se nikada nisu poklapale s državnim granicama – istakao je Puntijar. Jer ako bi se tako čistile sve kuhinje, malo što bi ostalo od jedne glasovite i poznate austrijske, njemačke, ili čak francuske kuhinje. Pritom je spomenuo da je hrvatska tradicija proizvodnja šampanjca (pjenušca) treća ili četvrta iza francuske, što je javnosti nedovoljno poznato. Ili da su Zrinski naručivali svježu morsku ribu i školjke sve do Čakovca, što je za današnje poimanje prometa gotovo nevjerojatno, ali jesu. Time je htio potkrijepiti tezu da svako hrvatsko autohtono jelo može ravnopravno biti ponuđeno u svakomu hrvatskomu kraju, a da se ne iziđe iz regula pravilnika. Naravno da ona domaća, lokalna, autohtona kuhinja svakako ima poseban primat i vrijednost od svake druge.
Na kraju skupa je dogovoreno da se ugostitelji povežu s Hrvatskom obrtničkom komorom – Obrtničkom komorom Ličko-senjske županije i Hrvatskom gospodarskom komorom – Županijskom komorom Otočac glede daljnjih radnji i pomoći oko realizacije dobivanja znaka Hrvatske autohtone kuhinje. Županijska komora Otočac je sudjelovala u sastavljanju tog popisa Hrvatske autohtone kuhinje, a polazište je bila 'Gačanska tradicijska kuharica – Povratak zaboravljenih okusa', koju je Hrvatska gospodarska komora pred više godina tiskala.
M. Kranjčević
PRINT
