OSIJEK/DUBROVNIK – I tako, cijela se Hrvatska dva-tri dana bavila „Pičkinim dimom“, fotografijom koju je jedna mlada umjetnica (ili „umjetnica“) izložila u nekoj galeriji u Osijeku. Neki su se skandalizirali, tražeći ostavku ravnateljice te galerije, muzeja, što li već. Odmah je krenula hajka protiv tih drznika koji traže ostavku, te kakva smo mi država, te u Hrvatskoj su na sceni retrogradni procesi, te gdje je tu umjetnička sloboda, te mlada umjetnica je svojom fotografijom „kriknula“ protiv takvih i onakvih nepravdi u našemu (recimo to, sve više dekadentnom) društvu. Odmah su u obranu „umjetnosti“ skočili oni koji trebaju skakati i naskakivati, sve se mora zaustaviti i dopustiti „umjetničke slobode“.
I onda se taj „pičkin dim“ nenadano razbuktao u Dubrovniku. U pravi požar. Našli su se tamo opet neki „umjetnici“, potajice se zavukli u jednu od velebnih dubrovačkih crkava i fotografirali neku beogradsku „umjetnicu“ skoro pa golu na oltaru. Digla se protiv toga kuka i motika, uslijedila je žestoka obrana da se radi o „umjetnosti“, dapače da je to u interesu Crkve, da koliko u crkvama (katoličkima, naravno) ima slika s obnaženim tjelesima (odmah svi posežu za Sikstinskom kapelom), da je to ograničavanje „umjetničke slobode“ i sve tako redom. No ta „umjetnička sloboda“ nije ipak mogla izdržati kritiku, red je bilo od toga odustati, teškom mukom se ispričati Dubrovačkoj biskupiji i biskupu Uziniću. Valjda je Dubrovnik odabran jer je Uzinić moderan i liberalan biskup, upravo onakav kakav treba „suvremenoj“ katoličkoj Crkvi. Valjda se računalo da će i on tomu pljeskati, dapače i podržati. Ali..
Postavlja se pitanje što je sad na redu? Snimanje pornografskog sadržaja na oltaru bio bi logičan nastavak „umjetničke slobode“. Jer u ovoj Hrvatskoj (a nije to bolje ni u bijelom zapadnom svijetu) takvih „umjetničkih“ sloboda imate koliko hoćete. Izvlačenje hrvatske zastave iz vagine na pozornici jednog theatra je proglašeno „umjetničkim činom“, jao si ga onome tko ne misli tako. Paranje hrvatske zastave je također proglašeno performansom („umjetnošću“), čak je i jedan hrvatski sud stao na tu stranu „umjetnosti“. No da se tko drugi posluži takvim tipom „umjetnosti“ kada je u pitanju koja druga zastava (naročito s „ovih naših prostora“), vjerojatno hrvatski sud ne bi bio naklon to proglasiti „umjetnošću“ već bi uslijedila ozbiljna kazna. I onda se mi kao nečemu čudimo.
Svima onima kojima se ovakvi „pičkini dimovi“ čine „umjetnički“, a osobito kada se pretvore u požar (poput Dubrovnika), neka se zapitaju je li moguć, i bi li bio izveden, u jednoj džamiji? I koje bi posljedice toga bile? Ili u jednoj pravoslavnoj crkvi? Ovakva usporedba daje odgovor na svako daljnje pitanje o toj i takvoj „umjetnosti“.
Quo vadis, homine?
M. K.
PRINT
