KOMPOLJE - Tradicija hrvatske božićne glazbe j prekrasna i više-manje je netaknuta, jer za razliku od američke kulture čija se božićna glazba većinom promiče u javnom prostoru, ona se nikad nije tijesno povezala s korporativnim Božićem. S druge strane, korporativni Božić ima velik problem, a to je da već više od 30 godina muku muči sa skladanjem božićnih pjesama…
Advent u hrvatskim gradovima može se uklopiti u to uništavanje »duha Božića«, a i u Hrvatskoj bi rezultati mogli bili slični jer baš kao i onaj pravi, svoj duh ima i takozvani korporativni Božić. Tradicija hrvatske božićne glazbe je prekrasna i više-manje je netaknuta, jer za razliku od američke kulture čija se božićna glazba većinom promiče u javnom prostoru, ona se nikad nije tijesno povezala s korporativnim Božićem. S druge strane, korporativni Božić ima velik problem, a to je da već više od 30 godina muku muči sa skladanjem božićnih pjesama. Očito je da je nadahnuće »zelembaćima« preslabo i nedovoljno da bi se izrodio pravi božićni hit...
Temom zašto više nema božićnih hitova bave se mnogi, što novinari, što glazbenici u SAD-u. A SAD je svoju »kulturu slavljenja Božića« doveo do takve razine da je gotovo nemoguće popisati sve društvene običaje i rituale koji su se razgranali tijekom dvadesetoga stoljeća, uključujući i glazbu: "Santa Claus is coming to town", "White Christmas", "Jingle bell rock", "Last Christmas", "Feliz navidad", "Let it snow"... Popis je nepregledan. Međutim, stao je.
Zanimljivo objašnjenje za to ponudio je novinar Washington Posta Christopher Ingraham koji je ustvrdio da se kraj božićne glazbe, ili kako ga on zove - njezino trajno zapinjanje u pedesetima, može povezati i s odlaskom "babby-boom" generacije, o čijim sjećanjima zapravo ovisi Božić na američki način.
U američkom je društvu takav trend čak i donekle očekivan, šteta je samo da se virusom zarazilo i hrvatsko društvo. U knjizi "Društvo obilja", koja je svojevrsni klasik, John Kenneth Galbraith borbu za zadovoljenje svojih potreba, materijalnih i duhovnih, u modernim kapitalističkim društvima uspoređuje s pokušajem vjeverice da trči ukorak s kotačem koji sama vrti. On smatra da današnji ustroj ne stvara proizvode po potrebama ljudi, nego stvara želje koje bi proizvodi trebali zadovoljiti. Proizvodnja dakle pokušava ispuniti prazninu koju sama stvara. Riječ je na neki način o zmiji koja jede vlastiti rep.
Tako je i s Božićem danas, svedenim isključivo na ispunjenje potreba materijalnim, jedino što se može jest stvarati stalno osjećaj da još nešto nedostaje, pa pravi Božić mora biti slika obilnoga stola, sretne obitelji, pa onda novoga mobitela i 7 gigabajta Interneta i sličnih gluposti. Problem je, jasno, što je božićni original izblijedio, ostale su samo prazne slike koje se nečim trebaju ispuniti. Ali, ne daj Bože da se pokušaju ispuniti pravim smislom, to je zabranjeno jer je politički nekorektno. Dovoljno je sjetiti se pokušaja da se Christmas pretvori u Xmas ili u Hrvatskoj da se Božić čestita sa »Sretni blagdani«. Krist ne može, sve ostalo može.
Međutim, zmija će se na kraju izjesti i božićna glazba je pravi primjer. Zašto se više ne može napisati božićna pjesma takvoga profila da privuče mnoštva? Zašto je današnji naraštaj osuđen na reciklažu starih hitova? Zapravo je jednostavno: nadahnuće izlazi iz duha, sama riječ daje naznačiti. A gdje je duh danas? Odakle su izišli običaji, rituali, sjećanja? Zašto se prije Božića ide na zornice, zašto se uzdržava od pjevanja Slave u Adventu? Zašto se pristaje da se sjećanja unize na "Advent" u Zagrebu, Puli, Rijeci, Splitu? Zašto se postaje spremno prodati se za kobasicu? Zašto se prodavačima sjećanja dopušta tako prizemno trgovanje njima? Zapravo je jednostavno: zato što Bog zapadnjaka više nije skromno Dijete rođeno u jaslama, nego frajer s najnovijim iPhoneom. A tomu je ionako svejedno kakvu glazbu sluša, bitni su gigabajti memorije koje ima pa će u njega pohraniti sve što mu treba ili ne treba. Ionako je stvar u količini, a ne kvaliteti, zar ne?
Zato je najbolje sve to prekrižiti! Hrvatska božićna glazba uistinu je čarobna i dobro je da ju se ne eksploatira u gospodarske svrhe izvan crkve. Tamo gdje se pjeva, ona ima smisao i živu vezu sa sjećanjima i baka i djedova i majki i otčeva i kćeri i sinova. To sjećanje vezano uz istinsko pristajanje uz maloga Božića najbolja je garancija sretnih i blagoslovljenih blagdana.
A.Kaćunko
PRINT
