Ispaćeni Vukovar, raskrvavljena Hrvatska iz ranih devedesetih, rat koji je zaprijetio konačnim nestankom naše domovine – konačno su dobili igrani film kojeg se ne moramo sramiti. Iako je ova teza gruba, neprijeporna je činjenica da smo krucijalne dane naše novije povijesti posve zanemarili u filmskoj umjetnosti, a dosadašnji radovi bili su mahom razočaravajući i umjetnički nedorečeni.
”Šesti autobus”, igrani film o vukovarskoj epopeji, redatelja Eduarda Galića i scenarista Dominika Galića film je koji će vas protresti, osjećati ćete i jezu i mučninu, ovo vas djelo ne će smiriti, štoviše biti ćete i osupnuti nadrealnim scenama nasilja i krvoprolića i ljudskog zla. Međutim, što je cilj dobrog ratnog filma ako tu pojavu u ljudskoj rasi ne ogolite do kraja i poželite da se tako nešto nikad ne ponovi?
Vukovar je i danas, a kako ne bi bio i onda, svijet za sebe. I nema kroz povijest filmske industrije ni redatelja ni scenarista koji bi to besprijekorno uokvirio i podastro nam u istinskoj drami. Ne ćemo reći da su otac i sin Galić bili predodređeni za tako nešto, ali oni su igranom filmu o vukovarskoj nesreći pristupili nakon što su godinama snimali dokumentarne filmove u serijalu ”Heroji Vukovara”. Što im je dalo za puno pravo da na temelju istinitih događaja, kroz određene fikcije naprave konačno i igrani film koji ima epitete veoma dobrog.
Složiti priču o djeci iz jedne ulice, koja su zajedno odrastala i sazrijevala da bi svoju životnu golgotu, kako tko, preživjeli u očajnim mjesecima krajem 1991. godina u bitci za Vukovar ne da nije lako – nego se čini i nemoguće. Makar, takvih vukovarskih mikro-priča bilo je bezbroj. No, kako prodrijeti u emocije, porive, motive i navade tih ljudi, tu je ležala najveća zamka za redatelja i scenarista.
I oni su to učinili ljudski, dakle odlično. Ako ovaj film ima poantu onda je ona – Budi čovjek unatoč svega. Nekima to uspije, mnogima ne!
Tupavo je u recenziji prepričavati sadržaj, pokušati ćemo ga tek uobličiti u formu potrage jedne djevojke za ocem, hrvatskim braniteljem koji je nestao a bio je oženjen za Srpkinju. Lišenost patetike najveći je uspjeh tvoraca filma. A sudbine naglo odrasle djece iz iste ulice, kvarta i grada koje su se poput plimnog vala nasukale na hridi pada Vukovara stvarne su i realne, makar će se mnogi složiti da sve skupa u konačnici izgleda i nadrealno. Ali, koliko puta nas život odvede u nadrealne vode, potom dekadama na shvaćamo da se tako nešto uopće moglo dogoditi.
Upravo je i danas tako kada se priča vukovarska odiseja, tisuće priča stvorile su koloplet ne samo zamršenosti nego i nevjerojatnosti i apsurdnosti. I kako to onda prezentirati u igranom filmu? Evo, baš tako kako smo vidjeli u ”Šestom autobusu”. Nemojte nasjesti na tvrdnje da je u filmu previše nasilja, ta nije vukovarska golgota bila igraonica nego klaonica. U kojoj su neki spašavali svoje susjede druge vjere iznad groba, dočim su ih neki zaklane bacali u masovne grobnice.
Zamka da se u filmu jedna strana demonizira, a da se drugoj pristupi anđelizacijom spretno je izbjegnuta, što filmu daje umjetnički narativ. Makar se ispočetka osjeti tko je bio žrtva nasuprot onoga koji brani pravo na život, egzistenciju i slobodu.
I sve to ne bi bilo tako dobro snimljeno da se kroz film nisu dokazali mladi glumci.
Često znamo lamentirati kako mi nemamo mlade glumce, za razliku od naših istočnih susjeda koji ih imaju napretek. To ne može biti istina. ”Šesti autobus” to zorno potvrđuje. Mlada glumačka postava odigrala je izvanredne role. Krunski je to dokaz da u nas nedostaje dobrih scenarija i dobrih režija, kroz slabe filmske uratke ni najbolji glumac ne može svratiti pozornost na sebe.
Kada netko zna iz mladog glumca izvući ono najbolje što može dati, kroz okvir priče, gestikulaciju, rečenicu i dobru priču, ali zacijelo i atmosferu tijekom snimanja, onda problema nema. Naš osnovni problem s mladim glumcima jest u činjenici da nemaju prigodu igrati u dobrim ostvarenjima.
Glumačku ekipu filma “Šesti autobus” predvode Marko Petrić i Zala Đurić, uz Radu Vulina, Živka Anočića, Pavla Matuškog i Ozrena Grabarića, a tu su i Arnaud Humbert, Goran Vrbanić, Josipa Anković, Ivica Lučić, Ermin Sijamija, Muhamed Hadžović, Toni Gojanović, Dušan Kovačević, Matija Prskalo, Aleksandra Balmazović, Alban Ukay, Radoslav Milenković te Borko Perić.
Ti su mladi ljudi iznijeli komplicirani, emotivni i „težak„ film baš upečatljivo. Dakle, imamo glumaca, ali nemamo djela!
Dnevno.hr
PRINT
