(…)
Kad se sve razmotri, zbroji i oduzme, srpske pravoslavce najviše smeta što je bl. Alojzije Stepinac priznavao pravo hrvatskoga naroda na samostalnu državu. Ta NDH koja je u ratu bila stvorena i s ratom propala nije očito mogla ispuniti čežnje naroda, koje su bile i ostale opravdane, budući da su taj naš narod kroz dugo vrijeme – ne samo desetljećima nego i stoljećima – tlačili drugi, nama susjedni narodi: Mađari, Austrijanci, Mleci i na kraju posljednjih sto godina Srbi. Dakako da Srbi nisu bili pristalice samostalnosti hrvatskoga naroda jer je njima odgovarao podložnički položaj Hrvata, nad kojim su oni provodili svoj teror i strahovladu te ga iskorištavali.
„Ja bih bio ništarija kada ne bih osjećao bilo svoga naroda!“- rekao je nadbiskup Stepinac na montiranom sudskom procesu 3. listopada 1946. Zapravo ni Srbi kao pravoslavni kršćani nemaju nikakve prigovore u odnosu na Stepinčevu vjeru ili njegovu kršćansku ljubav, koju je hrabro pokazivao u teškim ratnim i poratnim vremenima pomažući svim ljudima upotrebi bez obzira tko su, nego im smeta njegov politički stav, a taj je da Hrvati trebaju biti jednakopravni svim drugim narodima, pa i Srbima, te sami upravljati svojom sudbinom. Prema tome to nije uopće nikakvo međuvjersko ili međucrkveno pitanje, nego čisto političko pitanje i zbog toga smatram da ono nije dovoljno da se ne proglasi ono što mi svi znamo i vjerujemo, što već odavno u odnosu na njega i pokazujemo, a to je – da se bl. Alojzije Stepinac treba častiti kao svetac Katoličke Crkve!
(…)
U svakom slučaju je znakovito to da se sa strane SPC-a neprestano ponavljaju samo srpske žrtve, a ne vide se hrvatske, niti se želi jasno izreći koji je bio uzrok tog rata. A hrvatski biskupi uvijek su jasno govorili: uzrok Domovinskog rata bila je srpska agresija na Hrvatsku! Zašto to ne žele prihvatiti srpski pravoslavci? Tako bi se i oni iskupili i distancirali od te politike koja je željela pokoriti Hrvatsku, a očito još i danas to nastoji.
(…)
„Katolička Crkva u Hrvatskoj nije imala nikakva utjecaja na srpskoga predsjednika S. M. (Slobodana Miloševića), na Jugoslavensku narodnu armiju, na paravojne postrojbe iz Srbije, niti na druge koji su pokrenuli i vodili rat na hrvatskome tlu. Naše zauzimanje za mirno rješavanje problema kod njih nije imalo nikakva odjeka. Rat je očitovao da nije utemeljena tvrdnja koju smo nekoliko puta čuli od Vas, kako hrvatski katolici slušaju svoju Crkvu za razliku od pravoslavnih vjernika. Poznato je, naime, da je većina srpskih političara, kao i Srpska pravoslavna Crkva u vrijeme demokratskih promjena 90-tih godina prošloga stoljeća, zastupala stav kako srpski narod ne može živjeti s hrvatskim narodom u samostalnoj hrvatskoj državi nego isključivo u okviru zajedničke države, a ako to nije moguće, Srbi nemaju drugoga izbora nego uzeti oružje u ruke. U pismu Lordu Peteru Carringtonu, predsjedatelju Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, patrijarh Pavle je u studenom 1991. to napisao…“
(…)
Ipak želim još dodati kako je nedopustiva i riječ patrijarha koji je prije nekoliko godina ustvrdio da su Hrvati „jedini narod na svijetu koji su imali specijalizirane logore za ubijanje djece“!?
Iz ove neistinite tvrdnje, koju su na znanstvenom simpoziju 30. studenoga prošle godine opovrgnuli povjesničari na temelju dokumenata i svjedočanstava te zaključili da u Sisku 1942.-1943. nije postojao logor nego prihvatilište za kozaračku, uglavnom srpsku djecu te da ta akcija spašavanja te djece od gladi, bolesti i nezbrinutosti služi na čast Siščanima, čime se i mi kao katolici ponosimo, osobito jer se i sam nadbiskup Stepinac više puta snažno zalagao za to da se toj djeci pomogne, te je od oko 7 tisuća djece spašeno njih oko 6 tisuća, što je s jedne strane velika smrtnost, ali i dobar rezultat s obzirom da su liječnici prognozirali puno veći pomor djece u tim teškim uvjetima.
Moguće je zaključiti – kako se na jasan način sugerira iz našeg odgovora HBK – da srpski patrijarh širi mržnju i izaziva nove sukobe.
(…)
Na kraju iz svega rečenoga ne mogu drugo nego zaključiti s obzirom na kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca da ona ne smije biti talac srpskih laži i mitova, koje oni ne prestaju proizvoditi služeći se optužbama i iskrivljivanjem činjenica, jer on jest svet, to je potvrdila i beatifikacija, to je potvrdio i postupak Kongregacije za kauze svetih pod vodstvom kardinala Angela Amata, dakle, medicinska i teološka komisija koja je krajem 2013. i početkom 2014. zaključila da je sam Bog potvrdio njegovu svetost po čudu koje se na njegov zagovor dogodilo. U svakom slučaju nama u ovom pitanju ne može biti sugovornik patrijarh srpski ni SPC koji nisu ljubitelji istine ni kršćanske ljubavi.
Hrvatska-danas.com
PRINT
