Obraćajući se mnoštvu vjernika i uzvanika, kardinal Bozanić je rekao kako samo „došli danas u Zrin da bismo blagoslovili ovu novosagrađenu crkvu“ ali i „pronaći Isusov križ, susresti se s njime i uzdignuti ga“
-Na ovom povijesnom hrvatskom tlu, nekoć središtu knezova Šubića, koji ovdje podigoše grad Zrin te su po njemu prozvani Zrinski, sada je ponovno sagrađena crkva Našašća svetoga Križa i na njoj je uzdignut Križ, kazao je kardinal ističući kako je „Križ u Zrinu u davnoj hrvatskoj prošlosti uzdignut i čašćen kao znak Božje ljubavi prema svim ljudima i ostao je živjeti kao sjeme i kao plod u narodu protjeranom i raseljenom, u Zrinjanima i njihovim potomcima kojima su takozvani »osloboditelji« (kakve li ironije!), zabranili vratiti se na vlastita ognjišta“.
Stravičan zločin partizana
- Zadnji put su ovdje zvonila zvona drevne crkve Našašća svetoga Križa na Malu Gospu, 8. rujna 1943. godine, jer su dan poslije, 9. rujna 1943. godine, naoružani partizani napali mirno pučanstvo Zrina. A da bi na ovim prostorima Hrvatske napravili čisti etnički prostor, mjesto je moralo biti uništeno, imovina opljačkana, a njegovi žitelji poubijani ili protjerani. Na pročelju sada nove crkve Našašća svetoga Križa, poput dviju ploča Mojsijevih koje nas pozivaju da častimo Boga i poštujemo čovjeka, čitamo imena, litanije pobijenih, rekao je kardinal Bozanić i nastavio:
-U mjestu koje tada nije imalo ni 900 stanovnika, nalazimo 291 ubijenog, a svi su ostali protjerani. Ovdje su prije sedamdeset i šest godina partizani, očito po nalogu zapovjednika, koji su u komunističkome režimu nakon Drugoga svjetskoga rata u nas vršili najviše dužnosti, u Križu vidjeli neprijateljstvo i po njemu neprihvatljivost da ovdje žive Hrvati. Ubijeni su civili, ubijen je narod, od takozvane »narodne vlasti«.
Ubijen narod od „narodne vlasti“
-Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putevima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetljećima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje? A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti. Stoga na ovome mjestu i u ovome slavlju, osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja.
Kakvo je to oslobođenje – ma s koje strane dolazilo – u kojemu se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivalo strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?
Tko se boji istine i istraživanja povijesnih činjenica taj u suvremenim okolnostima omogućuje širenje mržnje i netrpeljivosti. I ovo današnje spomen-slavlje nije revizija nego vizija povijesti, koju smo dužni prenositi mlađim naraštajima. Oni danas moraju znati istinu o kojoj je komunistička vlast nametnula šutnju. Nećemo se uspjeti suočiti s prošlošću, sve dok se ne rasvijetli istina o žrtvama totalitarističkih režima.
Istina o partizanskom zločinu
Kao što sam na Dan državnosti rekao, ponavljam i ovdje: »Samo kada dostojno pokopamo smrtne ostatke naših pokojnika koji su bačeni u jame ili usputne jarke na križnim putevima, bez obzira kojoj su političkoj opciji pripadali, jer svi su naši, samo tada će završiti Drugi svjetski rat u nas. To isto vrijedi i za Domovinski rat« (Homilija na Dan državnosti 2019. godine). Drago mi je da su u posljednje vrijeme na tom području vidljivi pozitivni pomaci“.
Nastavljajući kako nakon Drugoga svjetskog rata djeca nisu o tome učila u školama, nije se raspravljalo unutar povijesnih istraživanja, a ni danas se istina o tome ne uspijeva probiti na pravi način u hrvatsku javnost, Bozanić je rekao da je razlog jednostavan i jasan:.
-Istina o zločinu etničkoga čišćenja koji je proveden ovdje, vodi dalje, do same srži režima koji nije birao sredstva i koji je odveo u nove zločine razaranja, progonstva i mržnju prema Hrvatskoj, očitovanu u Domovinskome ratu.
Ta je činjenica još tužnija u spoznaji da nemar za ljude iz Zrina nije vezan samo uz prošla vremena, nego se još uvijek vidi i u postupcima državnih dužnosnika, odnosno u tromosti i nesposobnosti našeg pravnog sustava da omogući ispraviti nepravde. Puno je još zala nanesenih Hrvatskoj i našemu narodu koja se skrivaju. Zbog toga je uvijek iznova moguće sijati neistine i unositi nemir. I ne trebamo se čuditi da će se od toga zla skretati pozornost na nešto drugo. Ako se sami ne zalažemo da istina bude promicana, čini se da je nismo dostojni, kao ni žrtve koja je podnesena za nas, kazao je kardinal u svojoj homiliji u Zrinu u kojoj je još rekao:
-Istina može uznemiriti, baš kao što je uznemirila Nikodema, čovjeka željnog istine, u onome noćnom razgovoru s Isusom. Istina ne mijenja samo rečenice u znanstvenim radovima i školskim udžbenicima; ona mijenja, ona revidira živote.
(…)
Kardinal Bozanić je misno slavlje služio u zajedništvu sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, krčkim biskupom Ivanom Petanjkom, te biskupima Zagrebačke metropolije Ivanom Šaškom i Mijom Gorskim, te Vjekoslavom Huzjakom. Prilikom arheoloških istraživanja na mjestu spaljene crkve pronađeni su temelji još starije gotičke crkve iz 14. stoljeća, ali i ljudske kosti za koje je ustanovljeno da potječu iz vremena Drugog svjetskog rata. Kosti Zrinjana položene su u kriptu novoizgrađene spomen-crkve.
Fenix-magazin.de
PRINT
