OTOČAC – Kako li je lako zavesti one koji dobro ne poznaju prilike, ljudi nasjednu. Tako se stručni turistički časopis Way to Croatia u svomu zadnjem izdanju latio promoviranja Gacke (kao kraja) i Gacke (kao rijeke) i Otočca, nimalo ne sluteći da je to možda jedna od posljednjih promocija jer se neki tipovi urotiše protiv rijeke i odlučiše je popiti i zauvijek zatrti. Ali ne zamjerimo ljudima iz spomenutog časopisa, ljudi nisu obaviješteni, a i kako će kad se atak na vrila rijeke Gacke provodi ispod žita, da se čim manje zna, šutke, svojski se trude da ljudi ni o čemu ništa ne saznaju. Jer misle „zločesta djeca“ da narod ne mora sve znati, što manje zna to bolje za njega. Reklo bi se da je to tehnika nedemokratskih režima (koji se izučavaju na brojnim vrstama fakulteta) u kojima „drugovi“ o svemu odlučuju za „dobro“ naroda. Tako su odlučili „na dobro naroda“ i 60-ih godina prošlog stoljeća kada je 1965. isušen južni i sjeverni krak rijeke Gacke, isušeno Donje švičko jezero, kada je nestalo Skele u Švici, velikog slapa, nestalo svega. A sve za „dobrobit“ naroda. Sada su se nastrvili na ostatke ostataka rijeke Gacke, pa da i to dokrajče, početkom 30-ih godina 21. stoljeća, stoljeća kojemu su puna usta zaštite i očuvanja prirode i zelenih tehnologija, spasa planeta.
Časopis se dostavlja kao besplatno izdanje u 47 zemalja širom svijeta, i to putničkim agencijama, turoperatorima, putničkim novinarima te turističkim medijima. Objavljuje se u četiri izdanja godišnje. Glavni cilj časopisa je informiranje putničkih agencija i turoperatora o sadržaju i kontaktima isključivo hrvatske turističke ponude. Objavljen je na engleskom jeziku i tiskan u 3.000 primjeraka. U elektroničkom obliku šalje se na e-mail adrese. Na taj način časopis primaju desetine tisuća stručnjaka iz turističkog sektora u Europi i svijetu.
Toliko o časopisu, a nadamo se da će u nekom svom sljedećem broju objaviti i In Memoriam rijeci Gacki, neka hrvatska i svjetska javnost zna kako se u Hrvatskoj uništava priroda poradi nečijih sumanutih ideja. Rijeka Gacka nije duga rijeka, ali zločin koji se sprema učiniti nadmašuje njenu dužinu nemjerljivo.
Javnost mora znati da se ovih dana priprema i nekakvo predstavljanje projekta, programa ili studije (nitko to ne zna što bi se iza toga trebalo kriti) u samom Otočcu u svezi srkanja voda rijeke Gacke. Tko to organizira, tko je formalni nositelj, to se također ne zna ili ne smije znati. Nastoji se inicijativa „mudro“ prebaciti Otočanima pa neka među svojim narodom oni ostanu posrani, a mi - „ni luk jeli ni luk mirisali“, „Hrvatska tako odlučila“. Domišljato nešto, na razini dječjeg vrtića.
Ali to predstavljanje „zbog korone“ ne bi bila javna prezentacija, to nikako, jer „zločesta djeca“ misle i na zdravlje ljudi, ne smije biti tu puno svijeta, raširit će se boleština, narod se ne smije ugroziti, treba ga paziti da bude smiren i poslušan dok „ne prođe voz kroz kukuruz“. A onda neka vriska i blebeće koliko hoće, „prošla baba s kolačima“.
Pa su domišljati umovi smislili da će u zatvorenom prostoru nešto u kameru reći, ono što budu htjeli, ono što im ide u korist, a prešutjet će sve ono što Otočcu i Otočanima ide na štetu. Jer, vele „zločesta djeca“, što su te dvije-tri ribe u Gacki naspram potrebe žednog naroda za pitkom vodom? I može se čuti (zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju) da će to predstavljanje biti snimano i postavljeno na neke platforme (spominje se Facebook), da će to ljudi moći vidjeti na svojim pametnim mobitelima, tabletima i računalima i da je to to, forma zadovoljena. Jer ne žele oni pitanja, ma nikako, opasno je pitati. A i čemu pitati kad je već „odlučeno“, hvališu se oni. „Kasno je“, vele (je li baš kasno?).
A u biti se radi o strahu od naroda, u strahu od Otočca i Otočana, moglo bi im svašta pasti na pamet da pitaju, moglo bi biti nezgodno, osobito ako nemate čvrste argumente već sklepane želje, ovako će narod biti pošteđen svojih pitanja i njihovih odgovora. Rezultat toga bi bio: eto, održali smo i u Otočcu prezentaciju, da ne biste rekli da nismo. Jedna takva je navodno već održana i u Hrvatskim vodama u Zagrebu (hvale se „zločesta djeca“), ali samo za „stručnu javnost“ i naravno da nitko o tome ništa nije znao (vele da nije ni morao).
O kako jadno, o kako bijedno, o kako kukavički! Bojati se svoga naroda, kao najvećeg dušmanina. Koliko god se (ne)može razumjeti „zločestu djecu“ u njihovoj neosnovanoj i prljavoj raboti „pravljenja računa bez krčmara“, toliko je bolnije prihvatiti činjenicu da se neki iz Otočca zdušno trude, dapače ginu, da im u tome nečasnom djelu pomognu, da proguraju tu suludu ideju koja Primorju i otocima ne jamči sigurno snabdijevanje vodom u budućnosti (o tome u drugom članku, egzaktno).
A tko je protiv naroda, prije ili kasnije ne iziđe na dobro, valja se napojiti povijesnim sjećanjima. Kakvi to ljudi moraju biti kojih nimalo ne brine da će ih se sramiti njihova djeca i unuci za sve što loše kane učiniti, baš poput „drugova“ iz tih 60-ih godina 20. stoljeća? Imena se pamte, ne zaboravljaju se, lakše po zlu nego po dobru, iz daleke prošlosti pamti se jadni Herostrat koji je 356. pr. Kr. zapalio hram božice Artemide u Efezu. A po njemu je skovan i naziv - herostratsko djelo kao sintagma za nerazuman čin izvršen iz pukog slavohleplja, a na štetu zajednice. Trebaju li nam novi „herostrati“? I tko želi u Otočcu ponijeti taj naziv?
I.B.
PRINT
