OTOČAC – Groznica! – Kakova groznica? – u čudu nas promatra naša baba Franca. – Ne zovi vraga nunde kadi ga ne treba – savjetuje ona, zna žena koliko groznica može biti opasna. I da je umirimo, pokušavamo joj pojasniti da se radi o „božićnoj groznici“. Križa se ona, je li, naša baba, i veli da nikada za takvu nije čula u svojih tristo i nešto godina života. – Ča je to nekva nova pošast, kaj ta ebola, sakloni nas Ime Isusovo? – što mi više njoj obrazlažemo, to se sve više zapetljavamo i pokušavamo spustiti loptu na zemlju pa počinjemo govoriti o „potrošačkoj groznici“ za božićne i novogodišnje blagdane.
I taman kad smo se ponadali da smo uspjeli, našli smo se na samom početku, našoj babi Franci nikako nije jasno o kakvoj mi to potrošačkoj groznici oko Božića govorimo. – Vi ste svi munjeni, svi odreda, ča ću trošit i kako ću trošit ako neman, a, reci ti meni kasi tako pametan? I doista, kako trošiti i upasti u neku potrošačku groznicu ako nemaš čim. Pitanje suvislo, takav bi trebao biti i odgovor. A da bi mi našoj babi Franci malo približili tu histeriju (ne zna ona ni što je to ta „isterija“), listamo po novinama i naslovima koji vrište koliko će Hrvati potrošiti za „blagdane“. Naime, sada je nova moda, nema više Božića i Nove godine, ima samo „sretnih blagdana“, netko rekao iz „bijela“ Svijeta da treba zatrti Božić pa se tako i postupa. Ali nije rekao da treba zatrti „božićnu potrošačku groznicu“, pa se ona još podjaruje.
Evo, procjena Hrvatske gospodarske komore govori se da će građani u vrijeme blagdana na obiteljsku košaricu potrošiti između 1.000 i 1.200 kuna. To ispada kao da je malo, sirotinjski, jer da se već par godina osjeća pad kupovne moći. Čudna li čuda! Drugi opet govore da će Hrvati za darivanja i blagdanski stol potrošiti oko 2,5 milijarde kuna više nego ostalih mjeseci u godini. Jer lani je na darove navodno otišlo nekih 11 milijardi kuna.
-Ni kune! – rezolutna je naša baba Franca. – Prasešce za pečenku san uranila, Mika će mi ga zaklat i na ražanj nabit, 'rena ću u vrtu iskopat, za juvu ću zaklat kvočku, umisiću testo i moj Božić je tote. E da, kupiću ku litru crnjaka da iman čin sviće trnut i to ti je to. I ja ću ti božićevat kaj mali bog, a ti tvoji tamo nek se tučedu i novce rasipujedu. Pa kad dojde sječanj, undajdu se krivit kako nemadu i koliko su duga nardali. Nek in bude. O munjenoga li svita, Majko Božja! Konda je Božić žderačina, pa ki će više. I nako i nako su svi debeli, još natučedu kil pa i' u prsi davi, leti vratre k dokturu. O žgaravicami ne treba jezika drt, to in dojde kaj dobra dan. Još su Vargi na trošku, a un u vragu, skija se. Ma svima bi ja njima, znaš već kako i kadi …
I što reći na božićnu potrošačku groznicu, koju mediji napuhavaju do nebeskih visina, valjda su plaćeni od velikih trgovinskih kuća da podjaruju potrošnju (drugoga obrazloženja ne može biti), da kod ljudi stvaraju komplekse ako ne troše dovoljno u usporedbi s drugima za „sretne blagdane“, čije im ime je mrsko izreći. I što reći na zdrav razum naše babe France koja već stoljećima slavi svoj Božić onako kako je navikla i u kršćanskom duhu? Skromno i s veseljem, pjevušeći: - Radujte se narodi, kad čujete glas …
Valja ostati razuman i priseban, a što drugo?
M. Kranjčević
PRINT
