OTOČAC – Nova godina samo što je 'nastupila' donijela je sa sobom niz noviteta, neki kažu da su dobri, neki da od njih boli glava. Jedan takav je i neki zakon o stečaju potrošača, odnosno osobnom bankrotu. Doista, u neka ne tako davna vremena govorilo se za pojedine ljude da su bankrotirali. To nam je potvrdila i naša baba Franca, a zna ona, staro je to čeljade, preko nje su prešli režimi i režimi, države i države, vlasti i vlasti. Dakle, spominjalo se da je netko osobno bankrotirao, ne da je bankrotiralo neko poduzeće, banka ili osiguravajući zavod, ne daj ti Bože (banke ne mogu bankrotirati, njih spašavaju svi građani, naravno).
Eto, po novom zakonu od nove godine je hrvatskim građanima slobodno – bankrotirati. Ako ne uspijevaju podmirivati svoje obveze, ako imaju velike dugove koje ne mogu tako lako, ili nikako, otplatiti - u bankrot. To je rješenje! Samo što to podrazumijeva? To podrazumijeva da će ostati bez sve svoje imovine, nekretnina naročito, da će njihovim financijama upravljati, recimo to tako, 'stečajni upravitelj', da će taj određivati koliko mogu i za što sve mogu trošiti (u njega će biti kesa), da će se vjerovnici namiriti iz imovine koju dužnik ima i da je to sve spas za takvoga građanina. Lijepo. Kome to? Još uvjeravaju građane da je to za njih dobro, valjda zato što će postupak naplate vjerovnicima biti lakši nego u redovitomu sudskom postupku.
Prisjetimo se samo, nema tome tako davno da je vlast, a posebno bankarski sustav, građane mamila da uđu u kojekakve kredite, da se zaduže. Zagrizli su građani za taj mamac, zaduživali su se i koliko su morali, i preko toga. Gotovo je bilo nepristojno i ne imati nekoliko kredita, onaj tko ga nema, s njim nešto nije u redu, nije on za suvremena vremena. Može se razumjeti svaki dug radi liječenja, kupnje stana, gradnje kuće, ali teško je ponekad razumjeti ona zaduživanja koja možda uvijek nisu bila opravdana, koja su rezultat puke želje i težnje da se živi na 'europskoj nozi' pošto-poto. I kad su se hrvatski građani 'opskrbili' takvim kreditima, a došla neka teška vremena kada ih nisu mogli vraćati, eto ti nevolje, eto sada prigode za osobni bankrot, pod kontrolom hrvatske države. Na ovakav način bankarski sustav je 'stimulirao' Portugalce da se zadužuju za sve i svašta, u pitanje im je došla čak i država, a osiromašene i na ulicu šutnute Portugalce nitko ni ne spominje. U bogatijo Europi se s njima sprdaju.
Često puta se pojednostavljeno misli da je osobni bankrot neka blagodat za rješavanje (otpis) dugova. Nije to nimalo slično predstečajnima nagodbama u kojima su oprane stotine milijuna kuna na štetu dužnika, ne i banaka, naravno. Nadrapali su obični, mali vjerovnici, tako su mnogi od njih dovedeni do propasti. Bila je to, i još uvijek je, velika manipulacija s predstečajnima nagodbama. Ovdje nije tako. Procjenjuje se da će se u postupku osobnog bankrota naći nekih 20.000 hrvatskih građana. A 'kandidata' je puno više, onih koji duguju po raznim osnovama više od 100.000 kuna je čak 43.000, izračunala je to država uredno.
Gdje se u pokretanju osobnog bankrota krije kvaka 22? U tome što je sam postupak 'prepušten' svakom građaninu. Dakle, sam je on odgovoran za pokretanje i rezultat postupka. Čak se navodi da onaj građanin koji nema nikakvu imovinu može pokrenuti i otpisati dugove u istom danu. Lijepo rečeno, samo jao si ga onoj državi koja ima takve građane.
Dalo bi se o ovome još pisati i problematizirati, no kako smo još uvijek u božićnomu blagdanskom raspoloženju, valja to ostaviti za neka kasnija (turobnija) vremena.
M. Kranjčević
PRINT
