Treći festival Ojkače koji se u subotu 25. kolovoza trebao održati u Petrinji otkazan je. Kako je priopćila Mara Vilus, organizatorica festivala i predsjednica SKD Prosvjeta pododbor Petrinja, festival su morali otkazati jer je desetak kulturnih društava, koja su trebala nastupiti na petrinjskoj smotri, otkazalo dolazak u Petrinju.
Festival je otkazan jer su se braniteljske udruga Petrinje usprotivile održavanju festivala ojkača u njihovom gradu. Branitelji smatraju da se festival može održati u nekom drugom mjestu, ali ne i u Petrinji, jer kažu da ojkanje nije dio tradicije tog grada.
„Za 3. festival ojkače od prijavljenih 13 grupa, odmah nakon prvih provokacija i prijetnji, otkazuju 2 grupe iz R. Srbije, a do današnjeg dana otkazuje dolazak još 10 grupa iz BiH i RH, zbog čega smo primorani odgoditi održavanje 3. festivala ojkače u Petrinji, za drugi novi termin i to početkom 11 mjeseca 2018. godine. “
Hrvatske dragovoljačke udruge prosvjedovale su protiv festivala navodeći kako “Ojkača ne spada ni u petrinjsku ni u banovinsku ni u hrvatsku tradiciju”. Smetao im je i da tim održavanje jer se taj dan postavljao spomenik prvom hrvatskom predsjedniku i komemorirali poginuli s područja Petrinje.
Festival ojkače, (koji se naziva “tradicionalni”) do sada je održan tek dva puta, uvijek u lipnju i oba puta je bio popraćen kontroverzama, a ove godine, tvrde branitelji, namjerno je promijenjen datum na isti dan kad se Petrinjci sjećaju svojih poginulih.
Velika panika digla se u hrvatskim kontroliranim medijima nakon što su Srpsko kulturno društvo Prosvjeta i Srpsko narodno vijeće uputili pismo Odboru za zaštitu kulturnog naslijeđa UNESCO-a.
“Ovom objavom kao i poslanim pismom izražavamo našu privrženost međunarodnoj obavezi kao članica UNESCO-a te našu odgovornost u poštivanju vlastitog Ustava, Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, antidiskriminacijskog, prekršajnog i kaznenog zakonodavstva”, stoji u pismu kojeg su potpisali predsjednik SKD-a “Prosvjeta” Mile Radović i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac.
SNV i SKD Prosvjeta ističu da su pismo uputili i zbog toga što “nadležne institucije ne poduzimaju ništa da se zaustavi diskriminatorska, segregacijska i prijeteća aktivnost prema izvođačima Festivala ojkača unatoč njihovu javnom pozivu na smirivanje tenzija, obnovu tolerancije i poštivanju zajedničkog kulturnog dobra Hrvata i Srba”.
Pupovac navodi da je “taj je glazbeni izričaj, kao najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj, prije osam godina stavljen na UNESCO-ov Popis ugrožene nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita”.
No, stvari su nešto drugačije. Pupovac i Radović pobrkali su lončiće, da budemo pristojni pa ne kažemo da obmanjuju i lažu.
Ojkača i ojkalica nije jedno te isto
Ojkaču na Banovini pjevaju jedino i isključivo Srbi i da je to pjesma jednoga kraja, jednoga područja, onda ne bi bilo problema, nego to je pjesma jednoga naroda koja sama sebe tako definira time što ne samo da se ne smatraju ni političkim pripadnicima Hrvatske, nego su dva puta u prošlom stoljeću zametnuli rat da ne bi postali čak ni državljani države koja nosi hrvatski ime.
S obzirom na to da je jedna od temeljnih – a u tekstualnom smislu, najvažnija – odlika ojkalica izričaj na IKAVICI, upravo se po tome može vidjeti na kojemu je području ojkalica i izvorna i tradicionalna, a slijedom toga lako je raščlaniti i u kojoj mjeri potkozarsko “arlaukanje” po imenu ojkača pripada, odnosno, ne pripada tom izrazito hrvatskomu muzikološkom i kulturološkom blagu zaštićenu pri UNESCO-u.
Drugim riječima, promatrajući prosvjed braniteljskih udruga protiv održavanja festivala ojkače u Petrinji i pismo koje je Pupovac uputio UNESCO-u, jednostavno je vidjeti da je upravo braniteljski prosvjed usmjeren na zaštitu izvorne ojkalice u skladu s UNESCO-ovim standardima, dok je kontradiktorno Pupovčevo pismo – u kojemu se ojkača barbarski poistovjećuje s ojkalicom (?!) – usmjereno ka nasilnoj bastardizaciji, relativizaciji i nagrđivanju toga zaštićenoga kulturnoga blaga s izrazitim (velikosrpskim) političkim ciljem.
Riječ ojkača ne postoji ni u jednom rječniku, a provjeravali u njih desetak, uključujući i razlikovne.
Pupovac taj potkozarski napjev, koji ide jedino uz kozaračko kolo i ne postoji kao etnomuzikološko i kulturološko (niti muzeološko) blago u Hrvatskoj, pokušava prikazati kao tradiciju identičnu, a možda i nadređenu, hrvatskoj ojkalici.
M. Marković, Maxportal.hr
PRINT
