Veliki „baner“ na zagrebačkoj prvostolnici na Dan sjećanja na žrtve holokausta i govor kardinala Bozanića pobrali su neviđene simpatije naprednih snaga koje su se upravo rasplakale od ganuća i proglasile govor povijesnim. I jest dobar govor, ali je neupućeni čovjek dobio dojam da je Crkva u Hrvata napokon rekla što je rekla, a da nikada prije nije rekla što je trebalo reći. To je laž. Crkva u Hrvata nikada nije bila rasistička niti je rasizam propovijedala ili tolerirala, nikada njezini ugledni (ni manje ugledni) predstavnici nisu bili antisemiti, kao što antisemitizma nikada nije bilo u hrvatskom narodu. Negdje pri kraju govora, reče Bozanić da je s istoga mjesta bilo otpora i u vrijeme Nezavisne države Hrvatske, misleći naravno na Stepinca koji je u mnogo navrata govorio protiv rasizma, a posebno je zapamćena propovijed na svetkovini Krista Kralja 25. lipnja 1942. kada je usred okupirane Europe koja je šutjela – od Francuske do Norveške – jasno, glasno i snažno poručio da postoji samo jedna rasa, Božja rasa, i njezin se rodni list nalazi u knjizi Postanka, te da svaka rasa i svaki narod imaju pravo na život dostojan čovjeka. Ni prije ni poslije nisu se iz Crkve čuli drukčiji glasovi. (Podatak iz daleke povijesti glede Židova: bilo je razdoblja i stoljeća kada su se događali veliki pogromi Židova u Europi, ali nikada u Hrvatskoj.)
Što su ultralijevi, ateistički kolumnisti htjeli postići svojim radosnim pohvalama Bozaniću? Htjeli su reći da je Crkva do pred neki dan bila drukčija, a sada ju je papa Franjo disciplinirao pa eto i o progonu, zatiranju Židova govori kako on želi, a ne kako bi ona htjela, što doista spada u lažne vijesti jer je pošteno i pravedno priznati da je Crkva u Hrvata u pitanju holokausta uvijek bila potpuno razgovijetna i u realnom vremenu činila što je mogla, ponekad i više od toga, posebno Stepinac. Znači, ne radi se o čudu neviđenom kao što je blistava (ne)hrvatska medijska scena posredovala čitateljima, nego o tradiciji, ovaj put nešto više likovno manifestiranoj u obliku divovskoga banera. No nije klateži bilo do holokausta općenito i šest milijuna žrtava, nego ju je oduševilo spominjanje Jasenovca. Ni to nije ništa novo, Stepinac je – i opet u realnom vremenu – nazvao taj logor ljagom. Pa jest, bila je ljaga režima i tu se nema što dodati, ali prijepori ostaju ne u pitanju je li Jasenovca bilo ili nije, nitko ne osporava zločine, ali traje spor oko dimenzija zločina čijem se preuveličavanju suprotstavio Franjo Tuđman, otac moderne hrvatske države u kojoj se sprječava nastavak njegovih istraživanja, to jest znanstveno utvrđivanje istine u boljim uvjetima nego što ih je imao Tuđman, ali očito s istim antagonistima.
I drugo: nastavak Jasenovca poslije svršetka Drugoga svjetskog rata, u komunističkoj izvedbi. Sve to ostaje otvorenim, a zatvorenim to pitanje u verziji jugoslavenske historiografije drže upravo oni koji sada hvale Bozanića jer je spomenuo logor na hrvatskom tlu i ustaštvo. Isti oni koji spomen na Bleiburg drže ustaškom ujdurmom i zgražaju se nad pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, zaboravljajući na Bozanićev doista povijesni govor na Bleiburgu prije desetak ili koliko godina. Isti oni koji nikada ne će priznati da je počinjen genocid nad hrvatskim narodom 1945., da je i to holokaust. I da su „osloboditelji“ nastavili nasilje nad preživjelim Židovima, oduzimajući im sve, ne u rasnom doduše nego u naoko klasnom prevratu e da bi se dočepali njihove imovine. Nešto je o tome, u jednoj rečenici, rekao varaždinski gradonačelnik Čehok u podnevnom nedjeljnom Dnevniku HTV-a, ako sam ga dobro razumio. Ako nisam, jesu drugi, jer je u večernjem središnjem Dnevniku ta rečenica izbačena, ne poradi cenzure nego zbog ritma emisije. Vrlo dobro je poentirao Predrag Matić, spominjući srbijanske koncentracijske logore u kojima su mučeni i ubijani hrvatski ljudi.
(…)
Hrvoje Hitrec/Kamenjar
PRINT
