Većina ljudi izručena na Bleiburgu bili su seljaci koji su bježali u opravdanom strahu pred komunizmom i njegovom lošom reputacijom. Bili su užasnom strahu od pokolja, a nakon predaje Titovi partizani su te seljake i druge civile zaista pobili.
Tu nije bilo ustaša, potvrđuje poznatu istinu Milovan Đilas, prvi čovjek do Tita u vrijeme egzekucija 1945. godine.
Milovan Đilas, vjerojatno jedan od najpoznatijih jugoslavenskih i svjetskih disidenata, sjeo je 1979. godine s novinarom i piscem Georgeom Urbanom i u dugom razgovoru za britanski magazin Encounter, dotakao se – između ostalog – i “repatrijacija” – dugo prešućivanu činjenicu da su britanske snage nakon rata izručile Jugoslaviji i SSSR-u do 40.000 ljudi koji su bježali iz zemlje te da su ih jugoslavenske vlasti poubijale. – Većina ljudi koje su britanske snage prisilno vratile iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu počinili ubojstva. Nisu bili ni ustaše niti slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i reputacijom komunista – kazao je Đilas.
Njegova kritika jednako ide prema Britaniji, koja je mogla znati kakva će sudbina snaći te ljude, kao i prema Jugoslaviji koja je “arbitrarno zatvarala i ubijala ljude”, i koja je u Koruškoj pobila vraćene u “odvratnom masovnom načinu svođenja računa”.
(…)
Smatrate li i da je nasilna repatrijacija 20.000 do 40,000 Jugoslavena bila ispravna?
Ne, nije! Većina ljudi koje su britanske snage prisilno vratile iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu počinili ubojstva. Nisu bili ni ustaše niti slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i reputacijom komunista. Njihova jedina motivacija da napuste zemlju bila je panika. Da su nam Britanci predali “kvislinške” vođe poput Nedića i policijske agente koji su s nacistima mučili i ubijali ljude, ili su to sami radili, ne bi se postavljalo pitanje moralnosti britanskog postupka. Ali to nisu učinili. Silom su ih vratili i to je bilo duboko pogrešno.
Razumijem da tako osjećate danas, dok razgovaramo u 1979.. Ali, je li takvo bilo vaše mišljenje i 1945., da su Britanci bili zavedeni u vezi povratka vaših bjegunaca?
Bit ću sasvim otvoren – mi uopće nismo razumjeli zašto su Britanci inzistirali da vrate te ljude. Vjerovali smo, gledano u ideološkom kontekstu koji je prevladavao u to vrijeme, da će Britanci imati razumijevanja za te izbjeglice, budući da su pobjegli od komunizma. Računali smo da će Britanci pokazati “klasnu solidarnost“” s njima, a neki od nas smo se pribojavali da bi ih mogli unovačiti za buduću borbu protiv komunističkih vlada, posebno protiv naše. Ali na naše veliko iznenađenje, nisu ništa od toga napravili, nego su ih nama predali u ruke. Sve je to bilo još više začuđujuće jer smo znali da mnogim Jugoslavenima (Hrvatima i drugima) koji su se našli u Britaniji kao ratni zarobljenici nije prijetila opasnost od repatrijacije.
(…)
Narod.hr
PRINT
