OTOČAC – Koliko god globalizaciju prihvaćali ili ne prihvaćali, koliko god se njoj opirali, itekako ona djeluje na naš svakodnevni život, htjeli to priznati ili ne. Ono što se posljednjih godina događa, može se slobodno kazati i koje desetljeće, ima za posljedicu velike promjene u načinu života ljudi na ovom planetu, osim možda kod onih naroda ili skupina koje su izolirane i koje nisu (t. zv. primitivne zajednice) ili ne mogu biti uključene u spomenuti proces (diktatorski režimi).
Evo samo na planu gospodarske aktivnosti, što je uopće preostalo od onoga nekadašnjeg starinskog načina gospodarstva? Je li ono uopće moguće? Jesu li i najokorjelili tradicionalisti morali popustiti, da ne kažemo pokleknuti, i prihvatiti barem neke od globalističkih modela ili metoda ne bi li opstali? Čini se da je jesu. A sve to unosi u gospodarstvo, ako je o njemu riječ, veliki nemir, velike promjene, ništa nije isto. Pokazalo se da ono dosadašnje, ustaljeno, u ovom svijetu nije dovoljno, da postaje stereotipno, da je malo vrijedno, da se panično traži nešto novo i drugačije, posebno, čim originalnije. Pritom se poseže od repliciranja tradicionalnoga pa do krajnjih dometa suvremenosti, ali uvijek je zajednički nazivnik da to mora biti drugačije. Ta neprestana borba za novim je iscrpljujuća, ona ljude goni da „turbo“ razmišljaju, da se ubijaju od kovanja novih ideja i njihove realizacije. A poznato je da su nove probitačne ideje rijetka pojava, da ih je teško iznjedriti, a onda bez njih i teško opstati. I zato se sada u suvremenosti javljaju neki novi pojmovi, dosada nepoznati, poput kreativnih i kulturnih industrija.
Kreativne industrije, koji je to vrag? Kulturne industrije!? Otkada kultura može biti industrija, pitanje je na komu ne treba nikomu zamjeriti tko ga postavi sebi i drugome. Gotovo pa da se radi o oksimoronskom tipu nove kovanice, barem tako izgleda. Naime, u najrazvijenijem svijetu, a tamo je globalizacija i osmišljena i započela, ne bi li se osigurala prednost pred i nad svima ostalima koji kaskaju, shvatili su jako brzo da poželjni (veliki) razvoj društva ne mogu dovoljno brzo osuvremeniti ako ne posegnu za dalekosežnima kulturnim i tehnološkim pomacima. Kad su u pitanju tehnološki pomaci, to je nekako i razumljivo već samo po sebi, visoka tehnologija - visoka profitabilnost, ali gdje je tu kultura?
Za većinu nedovoljno educirana svijeta političara (to se odnosi na bilo koju razinu vlasti) kultura, dijelom je tu i šport, je samo „gutač novca“, nešto što, eto, mora biti, mora se trpjeti, ali bi najbolje bilo da ga nema. Svaki novčić uložen u kulturnu industriju takvi smatraju da je uludo bačen novac. Zašto? Zato što, po njima, to ne vraća ničim natrag, samo ulaganje u čisto gospodarstvo za njih ima smisla. Je li tomu baš tako?
Evo, Europa je sve pomno analizirala i došla do impresivnih rezultata, prošle godine je u toj i takvoj Europskoj uniji u kreativnim zanimanjima bilo 3,3 posto ukupno zaposlenih, što je, pretočeno i brojke dalo impresivnih 7,1 milijuna radno aktivnog stanovništva. Ispostavilo se da je ta kreativna (misleća) radna snaga trostruko brže rasla u odnosu na druge grane gospodarstva. Zaključili su oni u Europi da su kreativne i kulturne industrije pokretači ukupne (klasične) industrije, da su one motor urbanih sredina, da imaju nemjerljiv potencijal u cijelom društvu. Naravno da je to odmah mijenja i odnos prema tim djelatnostima, odnosno njihovim nositeljima. Opet se pokazalo da kod kreativnih ljudi od ideje pa do gotova proizvoda prođe najmanje vremena, da je realizacija najbrža. A tko je brz, taj više i bolje zarađuje, jednostavna je to računica.
Istine radi valja reći da je pojam kulturne industrije smišljen 1947., dok je pojam kreativne industrije mnogo mlađi, nastao je u Australiji 1994. Mora se priznati da je zamišljen kao negativni pojam standardizacije (uprosječivanja) u kulturi, no ubrzo je zahvatio dosta široko: reklamu, marketing, radijsku, televizijsku, filmsku i glazbenu industriju, internet, izdavaštvo te videoindustriju i kompjuterske igre. Standardizacija je imala za cilj proizvodnju svega i svačega za široke mase, originali su bili rezervirani samo za odabrane i rijetke (kao da danas nije tako). To je dosta dugo vremena potrajalo, no, čini se, da je taj model izrauban i zato se panično javlja potreba za njegovom suprotnosti, a sve opet u cilju ostvarivanja velikih profita. Ono što je za kontinentalnu Europu trebao značiti t. zv. kulturni izuzetak (kao reakcija na amerikanizaciju kulture u najširem smislu poimanja), taj izuzetak počinje biti pravilo, potentno pravilo koje ima svoje nesagledive prednosti u odnosu na standardizirano.
Gdje se u tomu nalazi Hrvatska? Pitanje može biti posve izlišno, u Hrvatskoj je to još bizarna pojava. Doduše, ima već nešto godina kakao je osnovan hrvatski Klaster kreativnih i kulturnih politika, ima poduzeća kojima je pretežita djelatnost u okviru spomenutih fenomena, no daleko je to od drugih zemalja Europske unije, Amerika da se i ne spominje.
M. Kranjčević
PRINT
