OTOČAC – Godinama se u Hrvatskoj govori o EU projektima, najprije je to bila priča o predpristupnima fondovima i projektima s kojima je trebalo naučiti se povući novac stavljen na raspolaganje, a kad je Hrvatska konačno postala punopravna (i ravnopravna) članica Europske unije onda se govorilo i govori o svima mogućima fondovima ove zajednice. Pritom je bilo, a i sada ima, velika nerazumijevanja i o fondovima, a onda i o projektima. Nekako gotovo pa da je postala poštapalica, upotrebljiva svugdje i u svakoj prigodi, kako „treba“, kako se „mora aplicirati“, da samo treba imati zgotovljene projekte i čekati da se raspišu natječaji ili javni pozivi i spremno uskočiti. Je li tomu baš tako?
Čini se da nije, stvari nisu nimalo jednostavne, ponajmanje lake, a da bi se uspjelo iskoristiti neka od sredstava europskih fondova, da bi se participiralo u kakvu programu, za to treba imati i dobro složen (baš tako) projekt. Da bi se razbila iluzija, nije dovoljno pomno pročitati i iščitati pojedine programe i latiti se pisanja (slaganja) projekta. Nije zato potrebno samo određeno obrazovanje, potrebno je vladati tehnikom pisanja, reklo bi se određenom (poželjnom) birokratskom šprancom, imati dobu ideju i provući je kroz sve meandre uvjeta natječaja ili javna poziva. Već i najmanja pogreščica eliminira i najbolji projekt iz konkurencije, može ga eliminirati i manjak kakva ne tako važna papira i eto ti odbijenice.
Ipak se tijekom vremena ponešto o fondovima i projektima iskristaliziralo, došlo se do spoznaje da se u pisanje projekata, ma koliko se tko osjećao tomu vješt, ne treba upuštati bez konzultanata, stručnjaka koji „u dušu“ poznaju sve procedure, sve zamke i koji mogu popraviti projekt „da prođe“. Naravno da usluga takvih osoba košta, sve košta, pa imati projekte na zalihi koji će spremno čekati prigodu i nije nešto. Zašto? Zato što se ne može napisati jedan univerzalni projekt koji će biti dobar za bilo koji natječaj ili javni poziv. Može se imati formulirana ideja, može ona biti detaljno razrađena, osobito s eto odnosi na tehničke detalje, ali da bi se projekt domirio treba vidjeti što se traži u uvjetima natječaja ili javna poziva. A mahom je natječaj od natječaja različit, što je i razumljivo, i onda nastaju potrebe za doradom „gotova“ projekta, nezadovoljstvo novim plaćanjem konzultanata pa ta priprema u konačnici ne bude tako jeftina. I još k tomu sve to nije garancija da će projekt proći i da će se moći iskoristiti sredstva. Za to većina konzultanata ne daje garanciju.
Uvjeti korištenja EU fondova su sve teži, mnogo teži od predpristupnih fondova (namijenjenih uglavnom javnoj upravi i civilnim društvima), posebno kada se uzme u obzir da se radi o sredstvima koja se dobrim dijelom doniraju za razvitak određenih djelatnosti (kohezijski i strukturni fondovi). Pritom se gleda svaka sitnica, sve je važno i sve je presudno. Valja usput spomenuti još jedan problem, a taj je složenost provedbe odbrena EU projekta. Tu se postavlja pitanje vještine, ali i osobe ili osoba koje su to u stanju provesti pod strogim monitoringom. Ako se imalo odstupi od projekta, sve može pati u vodu, odnosno sva sredstva moraju biti odjednom vraćena. Korisnik takvih sredstava može se u času naći u krajnje ozbiljnoj situaciji. Ozbiljne su to stvari s ozbiljnim posljedicama.
Hrvatska je kao članica Europske unije nezadovoljna iskorištenim sredstvima koja joj stoje na raspolaganju. Kada bi do 2020. godina iskoristila sva sredstva, BDP bi joj u tom periodu porastao za čak 20 posto. Gotovo pa nezamislivo ako se uzmu u obzir dosadašnje godišnje stope rasta/pada BDP-a. Zato se Zagrebačko sveučilište odlučilo uključiti u cijelu ovu priču pokretanjem specijalistička studija za osposobljavanje postdiplomanata u pripremi i provedbi EU projekata. Namjera ovog sveučilišta je kroz specijalističke studije na nekoliko fakulteta, poput Pravnoga, Ekonomskoga, Građevinskoga i Agronomskoga te na Institutu za razvoj i međunarodne odnose dobiti stručnjake koji će se moći i znati nositi s ovom problematikom.
Kako se može vidjeti iz materijala Sveučilišta u Zagrebu, ovaj studij je prvenstveno namijenjen zaposlenima u gospodarstvu, u tijelima državne uprave, u lokalnoj samoupravi, u javnim poduzećima, u t. zv. civilnom društvu, ali i kod zainteresiranih nezaposlenih. Zagrebačkom sveučilištu su kao modeli poslužila neka druga zapadna sveučilišta koja već jako dugo vremena imaju praksu ovakve edukacije i poticanja poduzetništva.
Eto, i ovo je pouka i poduka da se s EU projektima nije za šaliti, da za to trebaju dostatna specijalistička znanja i vještine, da za to trebaju ozbiljne pripreme, da ni drugim zemljama Europske unije to nije išlo otpočetka samo tako. Čini se da će država morati i te kako uprijeti i osigurati mogućnosti korištenja ovih sredstava. Jer oni ljudi koji su se u Hrvatskoj osposobili za europske fondove i vladaju vještinama, mahom su se otisnuli u privatne vode, nudeći svoje usluge klijentima. Neke druge zemlje su tome doskočile na drugi način, obvezujući ih da moraju ostati određeni broj godina u sustavu i pritom svoje znanje i vještine prenositi na druge. To se kod nas nije dogodilo.
M. Kranjčević
PRINT
