OTOČAC – Obljetnica je, baš danas, 17. ožujka, kada je 1967. g. u zagrebačkom Telegramu tiskana Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Tom Deklaracijom su vodeći domoljubni umovi hrvatske kulture upozorili na neravnopravan položaj hrvatskog jezika nakon t. zv. Novosadskog dogovora. Zatražena je ravnopravnost svih jezika naroda u tadašnjoj državi, hrvatskoga, srpskoga, slovenskoga i makedonskoga jezika.
Autori Deklaracije konstatiraju da su stanovite nepreciznosti u formulacijama Novosadskoga dogovora omogućile da u praksi budu zaobilažena, iskrivljavana i kršena osnovna načela tog dogovora. Rezultat toga Novosadskog dogovora je svojevrsna inicijacija jedinstvenoga „državnog jezika“, a taj je „državni jezik“ bio namijenjen srpskomu književnom jeziku, naravno. Srpski književni jezik je to pokušao ostvariti preko sredstava javne i masovne komunikacije, jezičnom praksom u JNA, zatim u saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama poglavito. Ovom praksom je hrvatski književni jezik elegantno i sustavno potiskivan i bacan u neravnopravni položaj lokalnog narječja (kao da je neki dijalekt). Hrvatske kulturne i znanstvene ustanove zahtijevale su da se ustavom utvrdi javna i nedvojbena jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika u tadašnjoj Jugoslaviji.
Kao drugi zahtjev navedeno je osiguravanje dosljedne primjene hrvatskoga književnog jezika u školstvu, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji, kad god se radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira na to otkud potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.
Naravno da je tadašnji režim oštro osudio Deklaraciju, da su se neki od autora loše proveli, da su ostajali bez posla ili čak suđeni, da su neke ustanove raspuštane ili zabranjene, ali ipak je Deklaracija imala učinka, Novosadski dogovor je izgubio snagu.
M. K.
PRINT
