Slavna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je označila prekretnicu u obrani identiteta hrvatskog jezika pred srpskom asimilacijom, objavljena je 17. ožujka 1967. godine. Deklaracija je objavljena u zagrebačkim novinama Telegram, a sastavili su je u komisiji Upravnog odbora Matice hrvatske. Tu komisiju činilo je 7 članova: Vlatko Pavletić, Dalibor Brozović, Tomislav Ladan, Miroslav Brandt, Radoslav Katičić, Slavko Mihalić i Slavko Pavešić.
Deklaracija ističe da je nazivanje našeg jezika “hrvatskosrpskim, odnosno srpskohrvatskim” uvelo mogućnost da se ti pojmovi smatraju sinonimima i da se srpski književni jezik zaobilaznim putem nametne Hrvatima. Deklaraciju je potpisalo 18 hrvatskih institucija. Reakcije su bile vrlo negativne, kako među Srbima, tako i u jugoslavenskom državnom vrhu. Na Deklaraciju je odmah odgovorilo Udruženje književnika Srbije u Beogradu te tražili uvođenje naziva srpski jezik ne samo u Srbiji, nego i za brojčano značajnu srpsku populaciju u Hrvatskoj.
Josip Broz Tito izjavio je: “Socijalizam podrazumijeva stvaranje života dostojnog čovjeka. Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi.” Iz Saveza komunista isključeni su Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović i Zvonimir Komarica. Miroslav Krleža podnio je ostavku na članstvo u CK SKH. Slijedio je i obračun s Udruženjem književnika Srbije. Tako je jezično pitanje gurnuto pod tepih te je privremeno utihnulo zbog strahova od moguće sovjetske intervencije (1968. Sovjeti su ugušili Praško proljeće), ali je uskoro nakon toga oživljeno i poprimilo jasno političku dimenziju (Hrvatsko proljeće).
dutv.hr
PRINT
