OTOČAC – U modernoj Hrvatskoj se uvelike raspravlja treba li joj zakon o hrvatskome jeziku ili ne treba. Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku ušao je u saborsku proceduru, bit će zanimljivo pogledati i čuti sve one koji će se zubima i noktima truditi uvjeriti većinu da takav zakon ne treba, da šteti jeziku i sve takvim argumentima, dok će s druge strane biti iznijeti vjerojatno argumenti kako takav zakon treba, kako ga imaju neke moderne (i jake) države pa zašto ga ne bi imala i jedna Hrvatska. Oni koji osporavaju donošenje ovog zakona kao najjači argument navode da će nas taj zakon – udaljiti od drugih razumljivih jezika (čitaj: srpskoga jezika). U tom grmu leži zec!
Samo da se prisjetimo, 23. listopada 1847. Ivan Kukuljević Sakcinski je na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe. Sabor je razmotrio taj prijedlog i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi 1848. godine.
Kukuljević Sakcinski prvi je progovorio na hrvatskom jeziku u Saboru, do tada se govorilo i raspravljalo na latinskome jeziku. Evo što je Kukuljević u svojoj raspravi kazao: Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani, a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala ne ćemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini ne utvardimo i njega vladajućim ne učinimo. Susedi naši, osobito Magjari, ne će već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, ne će ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu...
Tako je davno zborio Kukuljević-Sakcinski, pogađao „u sridu“ problema, hoće li imati neki moderni „Kukuljević-Sakcinski“ snage javno reći: Susedi naši, osobito Serbi, ne će već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, ne će ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu….
M.K.
PRINT
