OTOČAC – Ovih su se dana raspisali hrvatski mediji kako je učinjeno senzacionalno otkriće da je prof. dr. Stjepan Krasić pronašao u vatikanskim arhivima dokumentaciju kako je hrvatski jezik u 16. stoljeću izabran kao sveslavenski jezik i da se u 17. stoljeću predavao kao obvezni predmet na najuglednijim europskim sveučilištima, uključujući Oxford, Pariz i Bolognu.
Lijepa je to informacija, no nije to nova stvar. Dr. Krasić je u svojim knjigama Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću (2004.) i Počelo je u Rimu (2009.) te Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. (2009.) na vidjelo iznio dotada nepoznate spoznaje o normiranju hrvatskoga jezika već krajem 16. i početkom 17. st. Kada je Krasić objavio knjigu Počelo je u Rimu, u hrvatskoj znanstvenoj javnosti nastala je opća šutnja, moglo bi se kazati da je na djelu bilo prešućivanje ove vrijedne knjige i novih spoznaja.
A što je to Krasić otkrio? Da je Katolička crkva hrvatski jezik odabrala kao glavni jezik komunikacije sa slavenskim narodima. Jer tadašnji papa Klement VIII. je 1599. godine naložio osnivanje Akademije ilirskoga jezika (Academia linguae Illyricae) na Rimskom kolegiju. U to vrijeme, izraz “ilirski” bio je u Italiji uobičajen naziv za hrvatski jezik. Upravo je hrvatski, prema tadašnjima stručnim procjenama, bio najpogodniji za misionarsku i diplomatsku komunikaciju među slavenskima narodima.
Među ključnim dokumentima nalazi se dekret pape Grgura XV. od 6. prosinca 1622., kojim je propisano obvezno učenje ilirskoga i arapskoga jezika na području Mletačke Republike. Sljedeće godine papa Urban VIII. donio je dekret kojim se hrvatski (ilirski) uvrštava u nastavne programe europskih sveučilišta u Parizu, Oxfordu, Salamanci i Bolonji gdje je obveza uz hebrejski, grčki, arapski, kaldejski i latinski studirati i hrvatski jezik.
Izrada prve gramatike hrvatskog jezika povjerena je hrvatskom isusovcu Bartolu Kašiću, a njegova gramatika objavljena je u Rimu 1604. godine i postala je temelj normizacije hrvatskoga jezika. To je bio početak sustavne standardizacije hrvatskoga jezika u europskom kontekstu.
Prema Krasićevim istraživanjima, hrvatski je u 16. i 17. stoljeću imao status međunarodnoga jezika jednakog prestiža poput hebrejskoga, kaldejskoga, grčkoga, latinskoga i arapskoga.
I da stvar bude bolja, sve što je hrvatsko Srbijanci prisvajaju sebi, pa tako vele da je ilirski (hrvatski) jezik u stvari – srpski. Sapienti sat!
M.K.
PRINT
