ZAGREB - Ove je godine, na osmi natječaj za najbolju kratku priču o Domovinskom ratu, za učenike srednjih škola u Hrvatskoj i četvrti za Bosnu i Hercegovinu, zaprimljeno ukupno 145 priča - impresivan broj koji svjedoči o živoj potrebi mladih da se suoče s prošlošću i prenesu je u riječ. Od toga 108 priča stiglo je iz 21 hrvatskog grada (Beli Manastir, Biograd na Moru, Bjelovar, Buje, Daruvar, Đakovo, Drniš, Đurđevac, Karlovac, Knin, Novska, Osijek, Požega, Rijeka, Sisak, Slunj, Split, Vinkovci, Virovitica, Zadar i Zagreb), dok je 37 priča poslano iz 10 gradova i općina u Bosni i Hercegovini (Čitluk, Grude, Mostar, Nova Bila, Posušje, Široki Brijeg, Tomislavgrad, Travnik, Uskoplje i Žepče). Raznolikost geografska, ali ne i tematska - priče često kreću iz osobnog, obiteljskog sjećanja ili iz autentičnog pogleda na povijesti. Sve zajedno čine jedan moćan, višeglasni spomenik koji ne slavi rat, nego sjeća na ono što se u njemu dogodilo ljudima - običnim, nesavršenim, hrabrim…
Ako se nagrađene priče iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine usporede, uočavaju se zanimljive razlike i sličnosti. Priče iz Hrvatske često kreću iz sjećanja — autori su djeca ili unuci onih koji su rat doživjeli, i njihov je zadatak prenijeti tu priču dalje. Zato su pune detalja: bakinih žganaca, bijelih hulahopki, tenisa na napuštenim farmama, polomljenih čokolada. Rat je tu, ali kao pozadina — glavni su likovi ljudi koji odbijaju prestati biti ljudi. Priče iz Bosne i Hercegovine kreću iz traume koja se ne može prenijeti. Otac u Tamo gdje ni trava ne raste ne želi pričati. Ludvig u Sedam tisuća dana umire sam, a njegova priča se čita tek posmrtno. Dido umire u magli, a njegova posljednja riječ je nezavršena. Rat u tim pričama nije pozadina, on je prednji plan, on je ono što se događa dok ljudi pokušavaju živjeti.
Sedam nagrađenih priča iz Hrvatske i tri iz Bosne i Hercegovine i sve ostale pristigle čine jedinstven korpus koji svjedoči o tome kako se jedan rat - Domovinski rat i rat u Bosni i Hercegovini - može pripovijedati na bezbroj načina. Od podruma u Zadru do samice u Srijemskoj Mitrovici, od Vukovara do Žepča, od bijelih hulahopki do zlatnog križića - ove priče su mostovi preko vremena i granica. Mladi autori koji su ih napisali - učenici srednjih škola iz 21 hrvatskog i 10 bosanskohercegovačkih gradova i općina - nisu rat doživjeli. Ali kroz riječ, kroz maštu, kroz suosjećanje s onima koji jesu rat doživjeli, uspjeli su uhvatiti nešto što nadilazi generacije: svijest da se rat ne pobjeđuje oružjem nego pamćenjem, da se sloboda ne čuva zidovima nego pričama, i da je najveća pobjeda ona koja se događa u srcu koje odluči nastaviti živjeti.
Iz Hrvatske prva nagrada pripala je Lini Glavan iz Gimnazije Frane Petrića Zadar za priču Iskra u mraku Belafuže, druga je pripala Gabrijeli Obajdin iz Srednje škole Slunj za priču Još će dugo Dunav teći, a treća je pripala Barbari Balić iz V. Gimnazije Vladimir Balić Split za priču Ratnik slonovskog srca, Emi Pijaca iz Gimnazije Franje Petrića Zadar za priču Muze koje šute, Barbari Bošnjaković iz EDukOS-a - privatne srednja škola s pravom javnosti Osijek za priču Djevojčica u bijelim hulakopkama, Antoniji Lilić iz Srednje škole Ivana Meštrovića Drniš za priču Crta slobode i Katarini Hlači iz Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci za priču Doživljaji topnika od Brinja do Gračaca.
A što se tiče radova iz Bosne i Hercegovine, prva nagrada pripala je Anti Rezi iz Gimnazije fra Grge Martića Posušje za priču Sedam tisuća dana za minutu slobode; druga Petru Antoloviću iz Katoličkoga školskog centra Don Bosco Žepče za priču Tamo gdje ni trava ne raste i treća nagrada Marti Križanac iz Srednje škole Travnik, Nova Bila za priču Put bez povratka - priča o Didi.
MHB/M.K.
PRINT
