OTOČAC – Pa ako je i od Srbijanaca – mnogo je, ako je od posrbica – previše je! Nije to neka novost, ali ispočetka uvijek čovjeka začudi, pa dokle više? Znamo za krilaticu „Srbijanci sve i svuda“, odavna poznata, ali kada se posrbice potrude da upru u ta kola, e onda je to već za zamisliti se i reagirati.
Najnovije je da otimaju ni manje ni više već Augustina Tina Ujevića, hrvatskoga pjesnika. Dobro ste pročitali pa napisaše i objaviše: Tin Ujević: Naš pesnik. Pa ako ste se zapitali a tko je autor ovoga veleumnoga članka, ne treba se iznenađivati – Miljenko Jergović-Sarajlija. Kao podloga za tu tvrdnju poslužile su mu dva izdanja Ujevićevih pjesama Lelek sebra iz 1920. i Kolajna iz 1926. godine tiskanih u Beogradu na „sočnoj ekavici“ i tiskanih ćirilicom.
A što je prava istina? Prve zbirke otisnute su Ujeviću na ćirilici i ekavici, ali ne njegovom voljom, već pukom prijevarom i manipulacijom. Pjesme je poeta kanio najprije tiskati u Zagrebu, ali to nije realizirano. Potom pronalazi urednika u Beogradu koji samoinicijativno, bez dogovora s pjesnikom, pjesnički rukopis raspolavlja na dvije zbirke (Lelek sebra i Kolajna), iz ijekavice ih „prevodi“ u ekavštinu i prenosi u ćirilicu. Sam Ujević javno protestira zbog takvog nasilnog postupka, ali stvar je bila gotova.
U travnju iste te godine Ujević je komentirao Gustavu Krklecu otisak i format Kolajne:
- No, uostalom, S. B. C. (S. B. Cvijanović, poznati beogradski izdavač), kojemu to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj ćirilici, naime na hrvatskom jeziku istočne azbuke, možda učinio zbog drugih razloga. Valjda da se vidi da đavao nije tako crn kako ga opisuju.
To je prava istina.
Mogu Srbijanci i posrbice vapiti za tuđim pjesnicima i pjesništvo, no Augustin Tin Ujević je hrvatski pjesnik – sve ostalo je magla!
M.K.
PRINT
