OTOČAC - Već smo gotovo pa zaboravili na „otrovano“ mlijeko, bila se digla velika hajka da je hrvatsko mlijeko zdravstveno upitno jer je u njemu Bosna i Hercegovina otkrila neke aflatoksine, a to je navodno k'o sam vrag štetno za zdravlje jer da gljivice u dužoj uporabi izazivaju ni manje ni više nego rak jetara. Zalud su bila sva uvjeravanja da su te vrijednosti toliko niske da bi trebalo popiti „tanker“ mlijeka pa da ti nešto bude, no mediji su napuhali taj problem do nebeskih visina. Krenule su kontrole, dane su zabrane otkupa mlijeka hrvatskih seljaka, uvozilo se „zdravo“ mlijeko bogtepitaj odakle, uništen je fond mliječnih krava i tako sada Hrvatska jedva da proizvodi polovicu potrebnih količina mlijeka. Očito je to nekome odgovaralo da „pronađe“ famozne aflatoskine.
Sada se pojavio novi problem ili „problem“, tko će ga znati, da u nekima drugima namirnicama ima mikotoskina (u koje spadaju već spomenuti aflatoksini). A da se razgrne silno pitanje o čemu se tu radi, valja kazati da su to plijesni koje se javljaju na određenim plodovima, a plijesni su zapravo razvijene kulture određenih gljivica. Neke plijesni su štetne, neke nisu, one koje spadaju u mikotoskine jesu.
Iz Ministarstva zdravstva upozoravaju na kukuruzne pahuljice i obavještavaju javnost da će taj proizvod biti povučen s polica trgovina. Što to znači? Znači li to da nije zdrav niti jedan proizvod od kukuruza? Vjerojatno da, ni obična palenta onda nije zdrava. Ima neka logika da se mikotoskini razvijaju u vlažnima godinama na klipu kukuruza, da se preko zrna prenose u pahuljice i kukuruzno brašno i tako dospijevaju na naš stol. Upravo su iz kukuruza, koja je mliječnima kravama hrana, aflatoskisini dospjeli i u mlijeko. Znači, kukuruz je kriv za sve.
No, sada je hajka na kukuruz. A što je s ostalima namirnicama koje također mogu sadržati izvjesne količine mitotoksina? Mitotoksini mogu biti na plodovima svih žitarica, naravno i na riži, zatim na plodovima badema, oraha, lješnjaka, pistacija i kokosa, ima ih na plodovima kikirikija i soje, ne zaostaje ni grožđe, grožđice, suhe smokve i drugo sušeno voće, ima ga na (trulu) povrću i na kraju može niti u kavi, kakau, pivu i vinu. I što sada? Gdje je tomu kraj? I, uostalom, ne živi li čovjek s tim otrovima pok je svijeta i vijeka, samo što za njih nije znao, a manje je pobolijevao i bolovao od raka nego u suvremeno doba kad smo „zaštićeni“ i „kontrolirani“ od svega?
M. Kranjčević
PRINT
