Da. Sjećam se Oluje. Proživio sam Oluju iako ni sam toga nisam bio svjestan, imao sam 6 - 7 godina.
Sjećam se 5. 8. ujutro rano mama je išla na posao u pekaru. Putem su je susreli vojnici koji su joj rekli da ne ide taj dan na posao jer se sprema Oluja. Morala je ipak otići jer tko bi toj vojci spremio kruh.
Sjećam se da me probudio zvuk nečeg čudnog sto je išlo cestom, ustao sam i u polumraku sam vidio nepreglednu kolonu vojske koja je pored naše kuće prolazila u Staninku. Odjednom su iznad kuće proletile granate (sigurno u smjeru Staninke - tamo je bila naša vojska) i ja sam skočio sa kreveta i spustio se dolje. Ne znam zašto, danas se tome smijem, ali tada sam sa noćnog ormarića pokupio budilicu i pobjegao kat dolje.
Dalje čega se sjećam je da je kuća bila puna ljudi. Dosta se ljudi kod nas sakrivalo zbog sigurnosti kuće. Sjećam se da je i meni i rođakinjama bilo čudno zašto je vani sunčan dan a mi moramo bit u kući.
Stalno se čula pucnjava.
Navečer je bilo mirno. Sjećam se da su ispred naše kuće došli ljudi iz sela i mi djeca smo bili s njima i svi su pričali kako je taj dan oslobođeno to i to mjesto. Meni to nije ništa značilo kada nisam ništa razumio. Danas mi to znaci. Sinoć sam bio kod kuće u Otočcu i kad sam se vraćao na Udbinu prolazio sam kroz sva tada okupirana mjesta. Zalužnica, Vrhovine, Babin Potok, Homoljac, Korenica, Bjelopolje, Jošane i na kraju Udbina. Puno puta ljudi dođu na Udbinu i kažu: "velečasni, da nam je netko rekao prije 30 godina da će ova crkva i ovo svetište bit ovdje sagrađeno na Udbini, mi bismo mu rekli da je lud." Eto...
Sjećam se da mama nije kući dolazila par dana i nisam ni znao što je s njom. Jedne večeri je došla kući i dok je prala noge vidio sam da su joj krvave, žuljevi od posla. To mi se kao djetetu urezalo u pamet. I sad vidim tu scenu. Zadnji put te scene sjetio sam se na Veliki Četvrtak dok sam apostolima, svojim župljanima, prao noge - radničke, istjerane, protjerane, ranjene noge koje su nakon protjerivanja iz Bosne mir našle na Udbini.
6. 8. je već bilo mirno, ali prividno.
Posto je vojska prolazila kraj naše kuće mi djeca bi redovito trčali na ogradu pozdravit ih mašući s dva prsta. Čokolade tada nije nedostajalo.
Bilo je podne i bio je to kamion koji je vozio hranu na položaje. Netko je prokazao da taj kamion ide ili su ga neprijatelji sami vidjeli i bacili su granatu.
Bio je tu prisutan Božji prst. Mi smo se igrali između kuće i štale. Kamion je prolazio kraj nas i baš ga je tada trebala pogoditi granata. Odjednom se čuo zvižduk, a pas se počeo vući po zemlji do kućice. Ni sam ne znam kako, al ja sam potrčao u kuću pod stepenice, a ostali ispod štale. Granata je pala iza štale. Da je pala u dvorište nas danas ne bi bilo. Prst Božji. Ja sam tada od straha počeo mucati, a neka djeca dobila su i šećernu bolest od šoka.

Volio bi da još netko u komentar napise svoje iskustvo Oluje. Neka ljudi čitaju. Neka mladi znaju sto je bilo prije nego su se rodili.

Zato sam s ponosom i zahvalnošću dragom Bogu i svim našim braniteljima danas u Svetištu hrvatskih mučenika slavio svetu misu i na oltar stavio sva naša sjećanja, sve naše rane, sve pobjede i poraze kako bi Gospodin dao da u našoj državi bude mir, sloga, blagostanje i svakovrsni napredak.

J. Šimatović