OTOČAC – Koje šugavo vrijeme! I još vele da je to proljeće. A probudih se rano, ni zimski san mi nije htio na oči. Spava ti se, a ne možeš spavati. A kuda ćeš van? Nije vrijeme. Čista gnjavaža, a u brlog, ma bolje tamo ni ne zaviriti koji je nered, sve razbucano, sve satrto. Živa sramota da tko dođe. I onda jedva nekako došlo to proljeće, pa hoće, pa ne će, ma kao da i nije. Nešto je obećavalo, a onda se i proljeće zbunilo, postalo nekako neodlučno. I prije će uhvatiti ljeto nego se proljeće trgne, bit će u kasno.
Ovakva vremena doista ne pamtim, sad ovako, sad onako. Pušu neke vjetrušine, oblaci se namrgode, škrone i nešto kiše, pa zakratko blisne sunce, sad jugo, sad bura. Ne može se pošten medvjed nikako u tome snaći. A i kako će, tlak pada, pa raste, u glavi se švindla. Kao da nije medvjeđa glava. Žali bože četiri noge, ma zanosi te. A onda, a onda nekakva letargija, pa bih pa ne bih, kao htio bih a opet lijenost te obuzima posvemašnja. Ne možeš ni misliti, a kamoli što činiti.
Doista, vjerujte mi na medvjeđu, jedno strašno i depresivno vrijeme.
M.K.
PRINT
