Nakon smrti Mire Furlan brojni novinari i umjetnički svijet kao da se natječu u hvalospjevima velikoj glumici, a nerijetki navode da je početkom 90-ih izgnana iz rodnog Zagreba.
(…)
Što se dogodilo da je Mira Furlan napustila Zagreb?
Iako je još od 1986. sa suprugom Granom Gajićem živjela na relaciji Zagreb-Beograd, početkom rata prozivana je da je pobjegla u Beograd na što se u ratno vrijeme nije gledalo blagonaklono.
Hrvatska je tad trpjela brutalnu agresiju, a njen odlazak u Beograd, grad simbol agresije, značajan dio javnosti shvatio kao, ako ne kao podršku agresiji, onda barem kao prešutan blagoslov.
U to vrijeme pojavio se mini feljton u tjedniku Globus pod naslovom “Težak život lake žene”. U trodijelnom feljtonu pisano je o njenom privatnom životu, spominjane posjete psihijatru i ono ključno, prozivalo za izdaju Hrvatske.
U isto vrijeme dobila je otkaz u matičnoj kući – Hrvatskom narodnom kazalištu, a kasnije joj oduzet i stan ( stanarsko pravo koje je naslijedila o bake?) jer u njemu nije boravila duže od pet godina. Stan joj je kasnije, nakon 16 godina sudovanja, vraćen.
(…)
U jesen 1991. Mira Furlan iz Beograda se Zagrepčanima obratila otvorenim pismom koje je naslovila “Pismo sugrađanima“, koje je 5. studenog 1991. objavljeno u tjedniku Danas. Napisano je četiri dana ranije, 1. studenog 1991. godine.
U vrijeme kad Mira Furlan piše pismo grad Dubrovnik, u kojem je igrala “Gloriju”, je opkoljen i već je 30 dana bez struje i vode. Nešto ranije, 5. listopada 1991., s brda je na Stradun bačeno gvožđe i to “gvožđe je ubilo pjesnika”.
Na dan kad Mira Furlan piše “Pismo sugrađanima” srpski agresori slomili su obranu u vukovarskom naselju Lužac, s 24 tenka ušli su u grad i počinili teške zločine. Okrutno je ubijeno 69 hrvatskih branitelja i civila.
Na dan kad Mira Furlan piše pismo u Dubrovnik je uplovio humanitarni konvoj Libertas, probio pomorsku blokadu i u grad donio hranu i lijekove.
Mira Furlan završila je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu i bila prvakinja drame HNK-a. Kad je Mile Martić u svibnju 1995., nakon operacije Bljesak, raketirao Zagreb pogođena je i Zgrada HNK. Prvi dan (2. svibnja) poginulo petoro ljudi, a ranjeno njih 146.
Dan kasnije, 3. svibnja 1995. u granatiranju Zagreba poginule su dvije osobe, a 54 ranjene. Pogođena je Dječja bolnica u Klaićevoj, zgrada HNK i Kazališna akademija.
Granata je pala kroz stakleni krov baletne dvorane HNK na Mažurancu i ranila ravnateljica i primabalerinu HNK Almiru Osmanović. Pred zgradom je ranjen i pisac i glumac, danas pokojni, Rober Roklicer kojem su brojne kuglice ušle u tijelo i pripomogle preranoj smrti.
Kad je pogođeno njena Akademija, kad je raketiran HNK i u baletnoj dvorani ranjena prva balerina nacionalne kazališne kuće, Mira Furan, koja je tad već živjela u Americi, nije se oglasila. A trebala je. To su dvije ustanove koje su obilježile njen život.
Ako Zagreb, medijski i politički nije bio korektan prema Miri Furlan, ako ju je prognao 1991. kakvo je danas dominanto mišljenje u medijima, Miru Furan ne amnestira od činjenica da je prešutjela raketiranje HNK i Kazališne akademije, ne amnestira ju što je prešutjela “bacanje gvožđa na Stradun”.
Tjednik Globus koji je objavio feljton “Težak život lake žene”, nema ni jednog razloga biti ponosan na taj tekst i dali bi sve da ga nisu objavili. Ni HNK nema razloga biti ponosan na činjenicu da su joj 1991. otkazali suradnju ( dali otkaz, otjerali ju?), a pokojni Dragan Milivojević, koji ga je potpisao, vjerojatno bi kasnije uskratio autogram na taj dokument.
S druge pak strane konkretne tragedije ( raketiranje Zagreba, blokada i raketiranje Dubrovnika, agresija na Vukovar, smrti u Hrvatskoj …) zahtijevali su reakciju Mire Furlan i za njenu šutnju teško je nađi razlog koji bi ju amnestirao.
Mira je trebala znati da rat 1991. nije priča o “dva zaraćena grada”, nego je riječ o brutalnoj agresiji na Hrvatsku, da Zagreb nije bombardirao Beograd, a Beograd je raketirao njen rodni Zagreb. I to tri puta, dvaput u svibnju i jednom listopadu 1991. I Vukovar i Škabrnju, i Šibenik i Dubrovnik … I bacali su “gvožđe koje je ubilo pjesnika”.
Mira Furlan bila je velika glumica i zaslužuje svako poštovanje, ali je mogla pokazati i emocije za patnje i stradanja drugih. Kao da je vjerovala da grad i publika trebaju služiti njoj, a ne ona publici.
I da ne bi bilo zabune, volio sam Miru Furlan, uz Almu Pricu i Zrinku Cvitešić, meni jednu od najdražih hrvatskih glumica. Ali o svima pa i pokojnima – samo istinito.
M. Marković/Maxportal.hr
PRINT
