(…)
Prošlog petka, na mjesnom groblju u Vagancu, pokopano je 55 žrtava partizanskih zločina protiv čovječnosti. Tom prilikom, prisutni su bili izaslanica predsjednice Republike Hrvatske Silvana Oruš Ivoš i Ministar branitelja Tomo Medved. Dobna i socijalna struktura žrtava, dokazuje širinu partizanskog obračuna s ustaškim režimom. Mit, po kojem se partizani ubijali samo ustaške zločince i čuvare logora u Jasenovcu, ne može više održati. Hrvatska je prepuna jama u koje su ratni pobjednici bacali civile, žene, starce pa i malu djecu. Za te zločine, do dana današnjeg, nitko nije odgovarao a potomci krvnika žele zabraniti daljnja istraživanja i dostojanstven odnos prema žrtvama.
U hrvatskim medijima, povodom pokapanja žrtava u Vagancu, objavljivani su i ovakvi naslovi: “NDH je davno poražena, ali ustaše su prošlog tjedna pokopane uz vojne počasti”. I neki drugi mediji, kao i javne osobe, na pokapanje i komemoraciju žrtava, gledaju isključivo kao na rehabilitaciju ustaškog režima.
Tko su bile žrtve?
Normalno, kako bi bili uspješni u svom naumu, ponovno moraju prešutjeti istinu, pogotovo kada je ona jeziva, kao u ovom slučaju. Naime, među tih 55 žrtava, koje su pokopane u Vagancu, nalazi se i dijete staro dvije godine. E sad, postavlja se pitanje kakvi to monstruozni umovi mogu na ubijeno dijete od dvije godine, gledati kao na mrtvog ustašu? Zapravo, oni ga uopće gledaju, nego jednostavno prešućuju, kao da nikada nije ni postojalo na ovom svijetu. U Zagrebu i po čitavoj Hrvatskoj, nalaze se brojne grobnice vojnika, i civila, žrtava partizanskog terora. Ostaci komunista i njihovi nasljednici, ne mogu i ne žele se suočiti s tim žrtvama. To je zapravo prava suština aktualnih ideoloških sukoba između takozvane ljevice i desnice. Ne strahuju oni od rehabilitacije ustaškog režima i uspostave neke nove NDH, već se nalaze u velikom strahu, pošto su svjesni da nekakva pozitivna sjećanja na bivšu Jugoslaviju, ne mogu opstati pod teretom masovnih zločina na kojima je nastala, ali i opstala sve do 1990.
Zato se svim silama trude odražavati javnu raspravu na banalnoj i površnoj razini. Nikada se ne usude komentirati pojedinačne žrtve partizanskih zločina. Masovna ubojstva, promatraju distancirano, odbijajući pritom govoriti o njihovoj starosnoj dobi i kontekstu stradanja. Podaci o žrtvama, javno su dostupni. Na primjeru Vaganca, još jednom se pokazalo da je važnije od onog što se napisalo, ono što se sakrilo od javnosti. Kada su izvještavali i komentirali pokapanje žrtava na mjesnom groblju u Vagancu, svi mediji su raspolagali su i informacijom da se među ubijenima nalazi i dvogodišnje dijete.
Ipak, tu zastrašujuću činjenicu, odlučili su zanemariti. Tako je to u našoj Hrvatskoj. Žrtve se više nikada neće vratiti, ali “Hrvatska šutnja” živi i dan-danas.
Dnevno.hr/M. Vlahović
PRINT
