Uoči Pupovac-Kraus-Kajtazi-Habulin “komemoracije” u Jasenovcu, kako je u Saboru istaknuo Pupovac, desetinama i stotinama tisuća nevino pobijenih, a nakon što je s posve amaterskih istraživačkih pozicija na jasenovačkom popisu dokazano više tisuća najrazličitijih laži, krivotvorina i banalnih izmišljotina, valjalo bi radi osnovane sumnje u još jednu perverziju srpsko-jugoslavenske historiografije, provjeriti koliko je četnika upisano među jasenovačke žrtve.
(…)
Neposredno uoči završetka rata između 30. 3 i 8. 4.1945. godine na Lijevča polju odvijala se najteža bitka četničkih postrojbi i oružanih snaga NDH. (…) Hrvatskim snagama, vojskom od oko 25 tisuća vojnika zapovijedao je general Vladimir Metikoš, dok je oko 17 tisuća četnika u pokušaju prodora prema Sloveniji, predvodio četnički vojvoda Pavle Đurišić.
U žestokim bitkama pobijeni su i zarobljeni gotovo svi četnici, pri čemu treba naglasiti da se pet tisuća crnogorskih četnika, sklonih Sekuli Drljeviću predalo nakon prvih okršaja Metikošu i dobili su zaštitu, te s naoružanjem otpremljeni u okolicu Siska, odakle su se s hrvatskim rukovodstvom, narodom i vojskom uputili prema Austriji, predali se saveznicima, izručeni Titu i pobijeni.
Metikošu se predalo oko 1500 četničkih oficira, uključivo s vojvodom Đurišićem, te oko 3000 vojnika. Đurišić i oficiri su svi pobijeni kod Stare Gradiške, a po dostupnim izvorima, pobijeni su i ostalih tri tisuće zarobljenih četnika.
Nakon rata, u srpskoj emigraciji bitka na Lijevča polju redovito se uspoređivala s bitkom na Kosovu. A svakako spada među najkrvavije hrvatsko-srpske bitke u povijesti, te se drži jednim od najtežih srpskih poraza, nakon VRO Oluje, uz daleko veće ljudske gubitke, zanemarive na hrvatskoj strani i potpune na srpskoj.
Prema dostupnim izvorima svega par stotina četnika uspjelo je pobjeći i naći utočište u srpskim kozaračkim selima. Zanimljivo je zapitati se zašto je ta bitka gotovo potpuno prešućena? Razumljivo da ju srpska mitomanska historiografija skriva, no nije, ili zapravo je, razumljivo zbog čega ju gotovo nigdje nema u hrvatskoj nacionalnoj memoriji? Da se ne bi povrijedilo srpske osjećaje i pojačalo legendarni latentni osjet ugroženosti?
S obzirom na političku ideju, stranačko naslijeđe, politički program Pupovčevih Srba u Hrvatskoj, a pogotovo na trajnu politiku Srbije, bilo bi poštenije da Pupovac i Porfirije s Irinejom, Dodikom i Vučićem komemoriraju žrtve “Jasenovca” 8. travnja, a ne neposredno nakon toga. Jer, nitko s hrvatske strane ne krije da Metikoš i njegova vojska nisu ostavili živim ni jednoga četnika, pa bar oko toga ne bi bilo komemoracije pod navodnicima. Doduše, bio bi to mali problemčić za Habulina, ali sumnjam da bi ga previše pokolebalo.
Pitanje za kraj: Jesu li pobijeni četnici, i oni izravno u borbama i oni zarobljeni, upisani na popis jasenovačkih žrtava, a njihovi nasljednici dobili socijalne benefite bivše države, koje je nasljeđivanjem zakonskih odredbi o skrbi čak i unučadi “ustaških žrtava”, naslijedila i današnja Hrvatska? Koga bi začudila potvrdna saznanja da – jesu?
Kamenjar.hr
PRINT
