Tekst Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji koji je nastao dva mjeseca prije oslobađanja hrvatskih generala Gotovine i Markača tek je ovih dana zaživio na društvenim mrežama.
Stajalište autora Aleksandra Sekulovića o Oluji sročeno u članak koji je odobrila predsjednica Helsinškog odbora Sonja Biserko u Srbiji je dočekan na nož, a vijest o njemu proširila se diljem regije u kojoj je već danima predmet rasprava.
Ovo je samo jedan od dijelova koji je za srpske čitatelje sporan, a donosimo ga bez intervencije:
Ubijeni Srbi su žalosna činjenica, a ne zločin
“Bez obzira da li je stradalih srpskih civila bilo 116, 681 ili 1205, to je u svakom slučaju žalosna činjenica, ali ne i zločin. Ta činjenica je posledica zločina, tj. posledica rata koji je sam po sebi zločin, a odgovornost za stradanje civila na bilo kojoj strani pada na onoga ko je započeo rat. Ko god započinje rat zna da svaki rat neizbežno izaziva stradanje civila i da su civilne žrtve često brojnije od vojnih. Prema tome, onaj ko započinje rat unapred zna da će njegovo stanovništvo stradati, ali se svejedno odlučuje za rat radi ostvarenja nekih političkih ciljeva. A neuspeh u ostvarivanju tih ciljeva, gubitak rata i stradanje agresorovog civilnog stanovništva nisu nikada u istoriji bili definisani kao zločin suprotne strane”, napisao je Sekulović.
Njegove sunarodnjake naljutilo je i Sekulovićevo priznavanje legitimnosti Oluje:
Oluja je bila legitimna
“Nemoguće je da Srbija ne zna da ‘Oluja’ i ‘Bljesak’ predstavljaju, sa stanovišta međunarodnog prava, legitimne vojne operacije radi oslobađanja državne teritorije zaposednute od strane neke druge države uz pomoć pobunjenog lokalnog stanovništva. Celokupna međunarodna zajednica smatra te operacije legitimnim i u skladu s međunarodnim pravom, pa zato Srbija svojim nepriznavanjem tih operacija stavlja samu sebe s one strane međunarodnog prava.”
Autor se tu ne zaustavlja:
Srbi popravljaju svoj imidž tako da ga kvare Hrvatima
“Raskidanje svih veza sa Hrvatima predstavlja još uvek osnovni nacionalni cilj u interpretaciji dominirajućeg srpskog nacionalizma. A, nema boljeg načina za to nego da se stalno i žestoko ukazuje helsinška povelja Srpsko-hrvatske kontroverze na ‘genocide’ koje su Hrvati počinili nad Srbima, iz čega logično, proizlazi da su Hrvati najveći neprijatelji Srba… Drugi cilj srpskog nacionalizma jeste da se negativan imidž Srbije iz perioda 1990-2000, popravi tako što će se kvariti imidž Hrvatske… A, za to ne postoji bolji način od kvarenja imidža Hrvatske i njegovog svođenja na imidž Srbije. To se može postići tvrdnjom da su i Hrvati činili zločine, da su i Srbi stradali isto koliko i Hrvati te da, jednom reči, nema nikakve razlike između Srbije i Hrvatske. Zaključak iz svega toga bio bi da međunarodna zajednica treba Hrvatsku da tretira isto kao i Srbiju (sankcije, prijem u EU i sl), a pre svega da Haški tribunal osudi za ratne zločine isto onoliko Hrvata koliko i Srba…”
Dnevno.hr
PRINT
