Na Hrvatskoj radioteleviziji ponovno se u 12 nastavaka prikazuje tv-serija „Tito“, hrvatskog redatelja Antuna Vrdoljaka. Iako je riječ o odličnoj dokumentarno-igranoj seriji, mediji su jer naprosto prešutjeli, iako ide u udarnom Prvom programu, odmah iza večernjeg središnjeg Dnevnika i iako prikazuje, što je iznimno važno, dokumentarno i igrano, jednog od za jedne jednog od deset najvećih svjetskih krvnika, a za druge poštenog, nekorumpiranog i hrabrog jugoslavenskog političara.
Vrijednost ovog projekta, kojeg slobodno možemo nazvati i “serijal-potjernica“, je i u činjenici što Vrdoljak prije svega prepušta riječ sudionicima događanja, povjesničarima, pravnicima i drugima, pa tako su svoj prostor dobili i lijevi i desni, i oni koji su za Tita i oni protiv njega. A sve te njihove iskaze, uz igrane, vjerno prate i dokumentarni snimci, tako da je autor kao malo tko svakom gledatelju ostavio prostor za razmišljanje ili zaključak.
Međutim, serija se emitira, ljudi je gledaju s velikim zanimanjem i u velikom broju, a nigdje ni rečenice o ovom projektu, koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Ne znamo je li seriju prate i oni u DORH-u ili Uskoku, jer u njoj se mogu naći brojni dokazi o ubijanju, klanju i protjerivanju, prije svih, nevinih Hrvata.
Serija je jako važna i po tome što otkriva brojne masovne grobnice, ali i kako su pobjednici sudili nakon II. svjetskog rata. Tada je sud bio –metak. Nije bilo pisanih i inih presuda, a još manje prava na žalbu. A ako je i toga bilo, kao u slučaju Stepinac, onda je to prvenstveno bio „pravni cirkus“.
Ono o čemu je govorio Tito na jednom skupu odmah nakon II. svjetskog rata u Varaždinu obistinilo se, a on je tada uz ostalo rekao: “Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da zauvijek nestane onog hrvatskog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću, slobodnu, federativnu Jugoslaviji“, dok je potom još dodao da „Hrvatske bande više nema. Smještena je dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje“.
O tome govori i dokumentarni serijal - „Tito“, (prvi put prikazan još 2010.) a koji zasad nije dobio ni jednu (da se malo našalimo) „zlatnu arenu“, kao što je autor nije dobio ni za svoj igrani film „General“ na nedavnom Pulskom filmskom festivalu!
Međutim, ova šutnja, ovaj muk, osobito od lijevih piskarala, ali i tzv. antifašista i raznih pupovaca, može značiti da su nespremni dočekali i ovaj trenutak prikazivanja, ali i da se ipak „nešto kuha“!
„Tito će me doći glave“ – rekao je jednom Vrdoljak, a mi bismo dodali da je dirnuo u osinjak.
Nu, za ovaj serijal nije dobio otvorenu „šamarčinu“, kako se to kaže. Marginaliziraju ga i blate na druge, podmukle načine, inače dobro poznate iz udbaških vremena.
Što mislite da je na Pulskom filmskom festivalu njegov izvrstan film „General“, baš od tih koji se na ovaj ili onaj način prepoznaju i u ovom serijalu, dočekan tek samo tako na (četnički) nož? Naime, i slijepci vide da postoji određena „povezanost“ između „Tita“ i „Generala“. Pljuvanjem po „Generalu“ želi se umanjiti značaj ovog serijala, kao „to nije važno“, sad je kao najvažnije izmišljena priča o deset tisuća dječaka i djevojčica koji su „nestali“ u vrijeme II. svjetskog rata iz dobro čuvanih ustaških logora.
Da nije smiješno, bilo bi žalosno.
HRsvijet
PRINT
