“Vatikanski ugovor ima veći problem, a to je imovinski dio, gdje se crkvi, dakle Vatikanu, vraća ogromna imovina koja je predana hrvatskom narodu nakon 2. svjetskog rata, nije popljačkana, hrvatskoj državi“, ustvrdio je tijekom sučeljavanja na HRT-u SDP-ov predsjednički kandidat Zoran Milanović braneći komunističku pljačku crkvene imovine.
Miroslav Škoro upozorio je u replici da je crkvena imovina nakon Drugog svjetskog rata oteta crkvi, a ne predana. “Nije samo Crkvi oteto, oteto je i mnogim ljudima. Do danas taj problem koji je napravljen 1945. i u poraću nije riješen“, istaknuo je Škoro.
Komunistička pljačka 1945.-1990.
Prema ugovorima sa Svetom Stolicom, država je bila dužna utvrditi popis imovine oduzete Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj za komunističkog režima. Ugovorom o gospodarskim pitanjima Republika Hrvatska obvezala se da će vratiti u naravi ona dobra koja je moguće vratiti, naći odgovarajuću zamjenu za ona dobara koja nije moguće vratiti i isplaćivati naknadu u novcu za ostalu imovinu.
Prvo otimanje Crkvene imovine uslijedilo je nakon Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. godine. Zatim je uslijedilo izvlaštenje crkvene imovine po Osnovnom zakonu o eksproprijaciji iz 1947.
Prema službenim podatcima tadašnje Komisije za vjerska pitanja, Crkvi je oduzeto 328 zgrada, sve na elitnim lokacijama u centru Zagreba, Rijeke, Splita, Varaždina. Crkvena imovina stjecana je stoljećima, zahvaljujući plemićima koji su svoju imovinu oporučno ostavljali Crkvi ili časnim sestrama koje su donosile svoj miraz dolaskom u samostane. Od sve oduzete imovine malo je toga vraćeno.
Titov komunistički režim otuđenje imovine provodio je preko konfiskacije, koja je značila oduzimanje dijela ili cjelokupne imovine bez naknade a u korist komunističke države, eksproprijacije uz simboličnu naknadu i nacionalizacije, bez ili sa simboličnom naknadom.
Imovina se oduzimala najprije pod izgovorom da je riječ o imovini njemačkog Reicha i njegovih državljana, zatim pod izgovorom suradnje s okupatorom. Komunistički zakoni krojeni u tu svrhu davali su najšire moguće interpretacije, te podržavateljima režima i ideologije, raznim “proleterima”, pružali mogućnost stjecanja željene imovine. Dotadašnji vlasnici i njihove obitelji imali su “sreće” ako bi prilikom oduzimanja imovine sačuvali vlastite živote.
Titovi komunisti osmislili su i ograničavanje veličine privatnoga posjeda na maksimalno 10 do 20 hektara što je dovelo do uništavanja sela i vlasnika poljoprivrednoga zemljišta.
“U Hrvatskoj komunizam nikada nije pobijeđen. Partijski kameleon samo je promijenio boje i pojavila su se nova lica. Nije bilo lustracije. Komunisti nikada nisu priznali svoja nedjela“, ističe dr. sc. Robin Harris, ugledni britanski povjesničar, pisac i publicist, upozoravajući da danas u Hrvatskoj imamo, u suštini, postkomunistički model bivše partijske države.
Podsjetimo, Zoran Milanović 2011. kao predsjednik SDP-a izjavio je kako povrat imovine oduzete Crkvi u vrijeme komunističke vladavine – nije nova obveza.
“To nije nova obveza. Ona je definirana međunarodnim ugovorom koji hrvatsku obvezuje kakav je da je, no zašto nije riješen i godinama traje, to je drugo pitanje. Predizborno vrijeme koristimo svi da bi se nekome dopali. Postoje doduše, različiti motivi. Možda su to mogli napraviti ranije to i tako čeka sljedeću Vladu”, kazao je 25 dana do parlamentarnih izbora čelnik SDP-a Zoran Milanović.
(…)
Narod.hr
PRINT
