Članici NATO-a i kandidatkinji za EU ponovno se prijeti ‘događanjem naroda’, iz Beograda optužuju Podgoricu za ugrožavanje Srba i otimanje njihovih svetinja, a četnički vojvoda Andrija Mandić ponovno poziva svoje ratne drugove da se pripreme.
Zašto je usvajanje po svemu uravnoteženog i demokratskog zakona kojim jedna država, u ovom slučaju Crna Gora, od vjerskih zajednica zahtijeva pisani dokaz o vlasništvu nad imovinom koju koriste, i koji je prihvatljiv svim vjerskim zajednicama osim Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), izazvalo toliku provalu bijesa u Crnoj Gori? Novi crnogorski zakon o slobodi vjeroispovijesti prouzročio je nemire, prijetnje građanskim ratom, blokade i balvane na cestama, kao i incidente i nasilje najprije u crnogorskoj, a potom i u Skupštini Srbije. Da bismo odgovorili na početno pitanje, moramo se vratiti u prošlost. Ovdje je riječ o, nadajmo se, završnom činu jednog bolnog i kompliciranog procesa koji je počeo još u drugoj polovici devedesetih, kada je Crna Gora krenula putem emancipacije od Srbije.
Danas je Crna Gora članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i kandidatkinja za članstvo u EU, koji je otvorio 32 od ukupno 33 pregovaračka poglavlja, dok je na početku te prijelomne 1997. Crna Gora još uvijek bila “drugo oko u glavi”, kako su velikosrpski nacionalisti zvali površinom i brojem stanovnika tu najmanju republiku bivše Jugoslavije. Od buđenja velikosrpskog nacionalizma u drugoj polovici osamdesetih i tzv. antibirokratske revolucije Slobodana Miloševića Beograd i Podgorica bili su najčvršći politički saveznici. Idilični odnosi Srbije i Crne Gore počeli su se komplicirati sredinom devedesetih, kada dolazi do strateških promjena na terenu i slabljenja pozicija Beograda. Podgorica se odlučila postupno izvući iz čvrstog zagrljaja s Beogradom, koji ju je počeo gušiti. Tada je “drugo oko” odlučilo krenuti svojim putem.
Raskid se dogodio u listopadu 1997., kada je Milo Đukanović prvi put izabran za predsjednika, čemu je prethodio raskol u redovima vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS), koja je i danas na vlasti u Crnoj Gori. Radilo se o dalekosežnom potezu, kojim je Đukanović kupio svoju političku budućnost, a riječ je o jednom od najdugovječnijih političara na ovim prostorima, koji se u politici – i to na vlasti! – održao puna tri desetljeća, s obzirom na to da je na vodećim pozicijama u Crnoj Gori ostao od druge polovice osamdesetih do danas. Svoje neslaganje s politikom Beograda Đukanović je nagovijestio još 1996., što kulminira u proljeće 1997., kada je javno najavio razlaz s Miloševićem i Srbijom u medijima. U jednom intervjuu za beogradsko Vreme kazao je da je Milošević čovjek “prevladane političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom”. Očito je da je Đukanović u tom trenutku shvaćao kako će završiti Miloševićev režim, iako je na njegovu odluku vjerojatno imao utjecaja i pritisak iz Italije, gdje je tamošnje pravosuđe protiv njega vodilo poznatu istragu zbog “mafijaškog udruživanja” i šverca cigareta, koja je 14 godina kasnije zaključena bez optužnice za Đukanovića.
(…) Đukanović tako od vjernog Miloševićeva jurišnika i izvršitelja njegovih naloga postaje jedan od njegovih kritičara i protivnika. Naravno da se Milošević nije mirio s takvim razvojem situacije ni s odlukom Crne Gore, koja će u konačnici dovesti do crnogorskog odcjepljenja od Srbije, baš kao što se jedan dio političke i intelektualne Srbije ni danas ne može pomiriti s činjenicom da je Crna Gora samostalna i suverena država. O tome svjedoče i burne reakcije Srbije na “otimačinu imovine SPC-a u Crnoj Gori”, kako u Beogradu nazivaju pokušaj sređivanja imovinskog i pravnog statusa SPC-a na teritoriju Crne Gore. Ključan je problem što politička vlast u Beogradu, i ondašnja i današnja, ne prihvaća crnogorsku samostalnost, smatrajući Crnu Goru i njezinu državnost privremenim iskliznućem koje će se prije ili kasnije ispraviti i ponovno dovesti Crnu Goru u zagrljaj Beograda.
(…)
Crna Gora politički je oštro podijeljena na tzv. prozapadni blok, koji je zagovarao put u samostalnost vjerujući da je budućnost Crne Gore u NATO-savezu i EU, dok je na drugoj strani prosrpski blok, koji predstavlja otprilike trećinu stanovništva Crne Gore, protiveći se crnogorskoj samostalnosti i zauzimajući se za čvršće veze sa Srbijom i Rusijom. Taj je blok uz pokroviteljstvo Beograda svim silama pokušavao blokirati odvajanje od Srbije. Prozapadni blok predvode stranke vladajuće koalicije na čelu s Đukanovićevim DPS-om, a tom bloku pripadaju i stranke nacionalnih manjina, među njima i hrvatske, dok prosrpski blok predvode prosrpske, odnosno velikosrpske stranke, okupljene u Demokratskom frontu i predvođene Andrijom Mandićem, četničkim vojvodom koji se borio u ratovima Srbije i Crne Gore u Hrvatskoj i BiH, koji je 2016. sudjelovao u pokušaju državnog udara u Crnoj Gori. Iza prosrpskog bloka, naravno, stajala je Srbija.
(…)
I sada ponovno svjedočimo istom scenariju. Crnoj Gori, članici NATO-a i kandidatkinji za Europsku uniju, ponovno se prijeti “događanjem naroda”, vlasti u Podgorici iz Beograda optužuju Podgoricu za ugrožavanje Srba i otimanje njihovih svetinja, slične poruke šalje i Rusija, zvecka se oružjem, a četnički vojvoda Andrija Mandić ponovno poziva svoje ratne drugove da se pripreme. Povod je jedan običan, europski zakon, koji je u skladu s europskim zakonodavstvom i koji je odobrila Venecijanska komisija Vijeća Europe. Zakonom se samo traži od vjerskih zajednica da dokažu da su vlasnici imovine koju koriste, a ako to ne budu mogli, ta imovina postaje vlasništvo države, ali će je oni koji su je koristili do sada moći nastaviti koristiti i dalje.
Zašto onda SPC i Beograd govore o nasilju i otimačini? Riječ je o tome da SPC odbija biti dio pravnog poretka države Crne Gore, što je ovih dana potvrdio i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, najviši dostojanstvenik SPC-a u Crnoj Gori: “Traže od nas da se registriramo. Na tu sam temu rekao premijeru: ‘Ja vas trebam registrirati, a ne vi mene. Ova je Mitropolija stvorila Crnu Goru i dala joj ime’”. Drugim riječima, SPC smatra da je iznad Crne Gore i ne priznaje njezinu nacionalnu, državnu pa ni crkvenu samostalnost i u tome je ključ posljednjeg spora između Podgorice i Beograda.
vecernji.hr
PRINT
