Od Lučkog do Rijeke vozio sam malo više od sat vremena, pretpostavljam zato što je nizbrdo (barem na karti). Uglavnom sam poštivao ograničenja brzine. Pokušavao sam stići u grad koji je Europska prijestolnica kulture 2020., prije no što nestane. Mislim grad i titula.
Na televizijskom otvorenju EPK sve je izgledalo veselo konceptualno, ugodno jugoslavenski, decentno anti-hrvatski. Dostojanstveno poput netalentiranog Leta 3. Kako sam došao u Rijeku u noćnim satima, izgledala mi je poput Beča u “Trećem čovjeku”. Depresivno, mračno, ruševno i prazno. Tamo (mislim u Beču) je Orson Wells nešto petljao s penicilinom poslije drugog svjetskog rata. I malo trčao po bečkom kanalizacijskom sustavu, dijelom još iz rimskog doba. Ja sam proučavao riječki kanalizacijski sustav - na kojem se intenzivno radi u samom centru, no nisam vidio nikog tko bi mi na crnom tržištu ponudio lijek za koronavirus. Bauljao sam po gradu, ali nisam našao ni ljude, ni kulturu... Onda sam shvatio da je konceptualni koronavirus 2020., jednostavno zatvorio Europsku prijestolnicu kulture 2020. i da će od svega ostat tek prebučno i preskupo otvaranje manifestacije, čije zatvaranje će ići diskretno, uz sve bljeđu sliku... I odjavnu špicu...
Grad Rijeka ne može preživjeti svoju konceptualnu titulu, jer nitko nije došao, a bogme, nitko ni neće doći tijekom ove godine. Dakle, ostaju samo troškovi koje će Riječani plaćati godinama. “Ideje naše, benzin vaš!”, kako je to govorio Ostap Bender, konceptualni umjetnik (i književni lik!) iz vremena dobrog druga diktatora, generalisimusa Staljina. No, pala mi je na pamet i druga njegova misao: “Ne, ovo nije Rio de Janeiro...”
Vozio sam se praznim ulicama i gledao sam aktualne iskopine u samom centru. Sjetio sam se pjesme “Va Labine by night...”, iako, Labin je gotovo lijep gradić - što Rijeka nije.
U Pyongjangu je najviša prazna zgrada na svijetu, hotel “Ryugyong”, visok 330 metara. Počeo se graditi još 1987., ima 105 katova i još nije dovršen. Problematični ponos sjevernokorejskog “prosperiteta” navodno je do sada koštao oko dvije milijarde dolara. No i Rijeka, kao bratski gradić ponosnog Pyongjanga ima nešto slično, što nije dovoljno iskorišteno prilikom otvaranja EPK. Naime, originalni dio velikog trgovačkog centra Tower na Pećina je i masivni zelenkasti neboder, visok doduše samo 15 katova (dovršen 2006.?!), ali zapravo vrlo sličan hotelu u bratskom gradu. Dakle u proteklih 14 godina nije nađena nikakva funkcija za tu i dalje posve praznu građevinu, pa bi se konceptualna crvena zvijezda, planirana za tzv. “Riječki neboder” na Korzu, mogla, zbog koronavirusa, dislocirati na Pećine uz neonski natpis “Ryugyong - Tower Centre - Rijeka pozdravlja Pyongjang”!
Kako je 28. kolovoza 1977. naš lokalni diktator Josip Broz Tito bio u Pjongjangu, gdje ga je ugostio tadašnji njihov lokalni diktator Kim Il-sung, možda bi se bratstvo rigidnih gradova moglo obilježiti konceptualno, ali dostojanstveno. Spojimo dvije šuplje priče. Dva prazna nebodera. Naravno, uz fakultativno diktatorsko krstarenje brodom “Galeb”, tom jahtom mira i azbesta, koja će biti obnovljena do kraja ovog tisućljeća.
Tužno je gledati Rijeku, tako derutnu i raskopanu, tako praznu i sumornu, kako je u tišini ispratila svoju titulu u ropotarnicu povijesti. Ne, naravno, nisu Riječani krivi za koronavirus, ali su krivi što od 1945. ne znaju za drugi put od onog druga Ostapa Bendera.
“Led je krenuo, gospodo porotnici... Ostanite čvrsti, Zapad će nam pomoći!” - rekao bi hohštapler Bender i pobjegao glavom bez obzira s Kvarnera, u samoizolaciju, negdje u Sibir...
F.Perić/HRsvijet.net
PRINT
