Tu, na Bleiburškom polju je početak (15. svibnja, 1945.) masovnih ubijanja koja će slijediti tijekom cijelog Križnog puta (ili puteva), marševa smrti, koji su vodili do rumunjske granice na istoku i grčke na jugu, te do Rijeke, Knina, Šibenika, Mostara, Sarajeva, Tuzle, Banja Luke, Zvornika i drugih mjesta do na jesen 1945. Do sad je otkriveno preko 1700 masovnih grobnica. U Hercegovini poznata masovna stratišta i grobišta iz poraća su u Mostaru, okolici Čapljine i Stoca, te u jamama oko Ljubinja, Trbinja, Nevesinja, Bileća....
Teško je reći koliko je bilo hrvatskih vojnika i civila u kolonama koje su se probijale kroz Sloveniju prema Austriji u svibnju 1945. Ali može se zasigurno reći da je bilo više stotina tisuća izbjeglica. Britanski vojni arhivi iz tog vremena kažu da se dvije stotine tisuća hrvatskih vojnika i oko pet stotina tisuća civilnog pučanstva približavalo njihovoj zoni u Austriji i željelo staviti pod britansku zaštitu. Neki smatraju da su ovi brojevi preveliki, pa se pretpostavlja da je ukupno bilo oko 350 tisuća ljudi u egzodusu prema Austriji. Radi opstrukcije vladajućeg s(l)oja u Republici Hrvatskoj, još nije ni približno utvrđeno koliki je broj hrvatskih poratnih žrtava.
Bleiburg se nastavio...
Prisjetimo se da je Bleiburška tragedija puno šira nego ukupan broj pobijenih i nastradalih na Križnom putu. Naime, zarobljeni i izručeni ne samo da su pobijeni bez suda i presude, nego su svi proglašeni zločincima ― ubili su im čast i ime. Potom su ubijeni i po treći put ― bili su zatajeni, moralo se o njima šutjeti, kao da nisu ni postojali. Prisjetimo se također koliko je roditelja ostalo bez sinova i kćeriju, žena udovica i djece bez očeva. Nebrojne djevojke ostariše i umriješe čekajući svog dragoga kojeg su komunisti ubili i ostavili negdje kraj ceste ili je završio u jednoj od masovnih grobišta. Dugotrajni intelektualni i demografski gubici bili su nenadoknadivi.
Crvena revolucija "legitimizirala" je sva njihova zlodjela i dala im neograničenu moć. Vladali su, gospodarili, odlučivali o životu i smrti! I na kraju sve se raspalo. Nakon pada komunističkog režima i propasti jugo-države očekivalo se da ćemo konačno moći istražiti i reći istinu o ratu i poraću, te da ćemo pronaći i pokopati mrtve. Ali nažalost Bleiburg je još otvorena rana u koju sipaju sol ideološki sljedbenici totalitarizma.
Oni konačno priznaju da se "nešto" dogodilo, jer se ne može jednostavno zanijekati na tisuće imena pobijenih i toliki broj prepoznatih masovnih grobišta, ali žilavo nastavljaju umanjivati broj žrtava i opravdavati djela svojih ideoloških (a i krvnih) predaka koji su odgovorni za najveći zločin u hrvatskoj povijesti i jedan od najvećih u Europi. Neki od visoko pozicioniranih u hrvatskoj politici čak i danas izjavljuju da nije dovoljno Hrvata u poraću pobijeno! Oni ne žele čuti istinu koja obara sve bogove u ruševinama njihova krvavog panteona.
Ali, ostalo je ono što ni bleiburški krvnici i njihovi naredbodavci nisu mogli i ne mogu sakriti niti uništiti. Ostala je istina, na jednoj strani o krvavoj ideologiji i državnoj tvorevini, a na drugoj, da su Hrvati htjeli svoju slobodu i državu, da su je konačno izborili i da bleiburške žrtve nisu ipak pale uzalud!
HRsvijet.net
PRINT
