Izrada Valerijanovog memoranduma, koji je početak nevjerojatnog napuhavanja broja ubijenih Srba u NDH i temelj optužbe o „genocidnosti Hrvata“, organiziran je pod pokroviteljstvom mitropolita Srpske pravoslavne crkve Josifa Cvijovića, koji je stavio na raspolaganje potrebnu ljudsku i materijalnu infrastrukturu.
(…)
Čitavo 20. stoljeće nosi miris Velike Srbije i ubijanja u ime te strašne ideje
Čitavo 20. stoljeće je plod imperijalne politike Velike Srbije koje je donijelo krv, suze, mučenja, silovanja i ratove sa susjedima: Albancima, Hrvatima, Muslimanima, Makedoncima, kao i brojne žrtve Crnogoraca, Nijemaca, Mađara i drugih koji su stajali na putu stvaranja Velike Srbije s etničkom dominacijom Srba.
U vrijeme napada Njemačke na Jugoslaviju mitropolit skopski Srpske pravoslavne crkve bio je Josif Cvijović, koji je u travnju 1941. potjeran u Beograd.
Zašto je ovaj čovjek važan za Hrvatsku?
Radi se o jednom od glavnih ideologa i podupiratelja „mita o ugroženim Srbima“ i kreatora zloglasnog Valerijanovog memoranduma.
Cvijović je bio vojni svećenik u Balkanskim ratovima i I. svj. ratu u zloglasnom četničkom odredu vojvode Vuka koji je sudjelovao u okupaciji Makedonije, kao i brojnim zločinima koje je Skopju i okolici počinila srpska vojska. Ubijali su ponajviše Albance, ali i pripadnike makedonskog naroda koji su se protivili srbijanskoj okupaciji svoje zemlje.
Nakon povratka iz četnikovanja u Balkanskim ratovima Cvijović postaje urednik Glasnika Pravoslavne crkve u kojem 1913. piše: „Najveća opasnost za pravoslavnu crkvu, a to znači i srpski narod, predstavlja katolička crkva u novim granicama našim. Mi smo i do sada u katolicizmu imali najvećeg i najpodlijeg neprijatelja. Najveći otpor (u Balkanskim ratovima op.) kroz Kosovo i Albaniju davali su Albanci katolici. Srpski Skadar (grad u Albaniji) oteo je pobjedonosnoj srpskoj vojsci katolicizam. Nije bezdušna i svirepa Europa Albancima dala Albaniju, Skadar i Srpsko Sinje More, no katolicizam. Kroz albanske gudure sretali su srpsku vojsku obrijani fratri, srpski sinovi ginuli su od katolicizma i više nevolje su srpskoj vojsci zadavali katolički popovi nego Esad pašini topovi“ (Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 22).
To je o svojoj braći katoličkim svećenicima Albancima napisao svećenik koji bi trebao propovijedati Kristov nauk i Evanđelje, te mitropolit i po utjecaju gotovo prvi čovjek SPC-a početkom 1941. godine. Vrlo sličnom mržnjom govorio je mitropolit crnogorski Amfilohije Radović 1991. godine o Hrvatima, te je čak dva puta ugostio jednog od najvećih zločinaca Europe Željka Ražnjatovića Arkana. Danas je upravo SPC najvažniji destabilizator stanja u Crnoj Gori, na čelu s mitropolitom Amfilohijom.
Izrada Valerijanovog memoranduma u lipnju 1941. godine organizirana je pod vodstvom mitropolita Josifa Cvijovića. Ključni čovjek bio je Josif Cvijović koji je za to angažirao Peru Slijepčevića, kojeg je poznavao iz Skopja s Filozofskog fakulteta, koji je bio rasadnik velikosrpstva u Makedoniji nakon srbijanske okupacije.
Već u lipnju 1941. ovaj prevažni i prešućivani dokument lažno optužuje da je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ubijeno za 100.000 Srba, u kolovozu u drugoj verziji za 180.000 Srba, da bi u rujnu ta cifra dosegla nevjerojatnih ubijenih 350.000 Srba u samo pet mjeseci rata (što iznosi gotovo 2300 ubijenih Srba svakog dana i tako 150 dana zaredom, što je jasno nemoguć događaj).
Važno je znati da je logor Jasenovac osnovan tek u kolovozu 1941. godine, pa se te izmišljene brojke ne odnose na taj logor, a samo Srpska pravoslavna crkva zna na što je točno mislila kada je izmišljala te brojke.
Tako je počeo taj proces višestrukog napuhavanja brojki o ubijenim Srbima u NDH, koji je u Titovoj Jugoslaviji kulminirao sa 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu, što je bilo službena brojka koja se nije smjela preispitivati po cijenu zatvora. Tu brojku i danas koristi Milorad Dodik, veliki dijelovi SPC-a, Aleksandar Vučić i mediji u Srbiji. Ta brojka je varirala čak do 1,5 milijun ubijenih Srba u Jasenovcu.
Zašto je to važno?
Takvi nevjerojatni i izmišljeni brojevi bili su početak stigmatizacije hrvatskog naroda kao genocidnog, te ujedno i okidač za novi rat 1991. godine kada je službeni Beograd huškao i naoružavao Srbe u Hrvatskoj, plašeći ih novim Jasenovcem i novim stotinama tisuća ubijenih, u “novoj NDH” kako je Beograd nazivao mladu i demokratsku državu Hrvatsku.
Kao što je Valerijanov memorandum širen diplomatskim putem na Zapadu, tako su i ove laži 1991. širene jugoslavenskom diplomacijom po svijetu, u kojoj je čak bilo i Hrvata. Hrvatski narod je predstavljan kao genocidan, dok je istina bila da je hrvatski narod bio izvrgnut genocidu Srbije, JNA, četnika i pobunjenih Srba, te bio 1991. zbrisan s lica zemlje na 30 % teritorija svoje države kojeg je Srbija htjela oduzeti i pripojiti svojoj državi. Samo zahvaljujući hrabrim dragovoljcima hrvatski narod nije sasvim pobijen i raseljen te strašne 1991. godine.
Što se dalje događalo?
Pero Slijepčević postaje bliski suradnik Draže Mihailovića koji je varirao između Britanaca, Nijemaca i Talijana, surađujući sa svima, u provedbi genocidnih planova nad Hrvatima i muslimanima u NDH.
A Josif Cvijović?
Od travnja 1945. do studenog 1946. godine bio je administrator Mitropolije crnogorsko-primorske. Pošto mu nije dozvoljeno da se vrati u Skoplje i preuzme upravljanje eparhijom, nastanjuje se u Vranju i upravlja dijelom Skopske eparhije SPC-a, kao odskočne daske za velikosrpstvo u Makedoniji i gubitak zemlje i naroda kojeg je Srbija okupirala 1913. godine. Srpska pravoslavna crkva i danas je glavni kamen spoticanja osnivanja autokefalne Makedonske pravoslavne crkve.
Narod.hr
PRINT
