Hrvatska javnost griješi kada misli da je teror hrvatskih građana od oružanih skupina Srba trajao četiri godine, od 1991. do 1995. godine. Terorističke radnje, oružje na cestama, prijetnje, balvani i stijene na cestama, upadi u kuće i opća ratna psihoza u Hrvatskoj počela je znatno ranije, još 1990. godine.
Točnije, na današnji dan 17. kolovoza 1990. godine pojavili su se prve osobe srpske nacionalnosti s oružjem na prometnicama, zaustavljali ljude, maltretirali, prijetili, izvodili iz automobila, pretraživali. Bez ovlasti, bez zakonske pozadine, bez naloga službenih vlasti, teror i to samo zato jer su tvrdili da su oni – ‘ugroženi Srbi u Hrvatskoj’. Zbog toga su počeli oružjem ugrožavati Hrvate i sve druge ljude koji su svojim automobilima samo htjeli doći svojim domovima s mora ili putovati na neka druga mjesta.
Teror i maltretiranje od pobunjenih Srba u Hrvatskoj trajalo je punih pet godina – od kolovoza 1990. do kolovoza 1995. godine kada je ova agonija, mržnja, ubijanje koja je preraslo u rat koji su Srbi prizivali godina, konačno prekinuto oslobodilačkom vojnom pobjedom u Oluji.
(…)
Bilo je to samo tri mjeseca nakon prvih demokratskih i višestranačkih izbora 1990. godine, koji su završili u svibnju mjesecu.
Srbi na okup – pobuna protiv Banovine Hrvatske u Jugoslaviji (prije stvaranja NDH)
Kada je 1939. godine Hrvatska dobila u Banovini Hrvatskoj visok stupanj federativnosti u prvoj Jugoslaviji, odmah se iz redova Srba u Hrvatskoj začuo poklič „Srbi na okup!“. Pod neumrlom frazom o ‘ugroženosti Srba’, čija je uporaba postojala još iz doba Austro-Ugarske i opstala do danas u Crnoj Gori kada ruše tu mladu državu (i drugdje). Odmah se diljem Hrvatske 1939. godine pojavljuju naoružane straže, naoružani ljudi i prijeti se Hrvatima. Naravno, velikosrpstvo i progon hrvatskog naroda je postojao i prije stvaranja Banovine Hrvatske jer je prva monarhistička Jugoslavija bila prava ‘tamnica hrvatskog naroda’ u kojima su stotine ubijene, a tisuće završile po zatvorima i robijama zbog domoljublja i borbe za hrvatsko pitanje.
(…)
Sve to zbivalo se prije stvaranja NDH i prije tragedije koja se dogodila u II. svjetskom ratu na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine u građanskom ratu, kako je to ispravno naglasio predsjednik Milanović u Kninu.
I ta tragedija je mogla biti izbjegnuta da je Beograd ostao pri politici koju je potpisao o pristupu Jugoslavije Trojnom paktu koji je garantirao mir i neprisutnost bilo kakve njemačke i druge vojske na teritoriju Jugoslavije, a kamoli neke ratne operacije i sukobe. Ali, Beograd je, kao i 1914., izabrao rat znajući da se velikosrpske aspiracije najbolje ostvaruju u mutnim vodama i sukobima globalnog karaktera.
Dakle, pobuna Srba u Hrvatskoj 1990. nije bila nikakva novost, a pobjeda HDZ i Franje Tuđmana bila je samo besmislena izlika, baš kao i 1939. kada je Hrvate vodio mirotvorac Vladko Maček. I Maček je bio ‘persona non grata’ za najveći dio Srba, baš kao i svaki hrvatski vođa od Stjepana Radića do Franje Tuđmana koji ne bi savinuo kičmu pred Beogradom i tražio osnovna ljudska i nacionalna prava za hrvatski narod.
Homogena Srbija i Valerijanov memorandum ostvaruju se u punini ne 1941. nego 1990. godine
Neprestanim ponavljanjem teza o ugroženosti, pothranjivanjem i koordiniranjem iz Beograda, te huškanjem i ponavljanjem laži o ‘genocidnosti Hrvata’, ‘otvaranju novih Jasenovaca’, ‘ustaškom vođi Tuđmanu’ stvarala se nemoguća psihoza, kako među Srbima, tako i među narodima koje su Srbi ugrožavali i spremali im prave genocidne pokolje, koje simboliziraju Vukovar, Srebrenica i preko 50 članova obitelji Jashari na Kosovu, starosti od 7 do 74 godine života.
(…)
Primijetimo da se 1990. godine tražilo upravo ono o čemu pišu Homogena Srbija i Valerijanov memorandum iz 1941. godine: Srbi traže očuvanje Jugoslavije (i 1941. su četnici htjeli isto, premda u drugačijim povijesnim okolnostima) u centralističkom velikosrpskom obliku, a ako dolazi do stvaranja konfederalnih odnosa u Jugoslaviji, što je Tuđman nudio da se izbjegne rat i pokolj nenaoružanih Hrvata, onda Srbi žele ono isto što i 1941. godine: srpska jedinica je na liniji Karlovac-Karlobag-Virovitica. Istovremeno, 1990. ponavljaju se riječi iz Valerijanovog memoranduma o ugroženosti Srba, koje su bile kao i taj memorandum hrpa lažnih optužbi u cilju – izazivanja rata.
JNA i njena ključna uloga u kreiranju ratnog sukoba
Izlazak naoružanih Srba na ceste vrlo brzo se proširio diljem Hrvatske od Knina do Vukovara, a žrtve postaju Hrvati. Pod njihove trgovine se postavljaju bombe, u njihove se kuće puca iz oružja, Hrvate se uhićuje i maltretira, a već oko Božića 1990. dolazi do prvog egzodusa i protjerivanja Hrvata iz Knina.
Miniraju se pruge, zaprečuju ceste, napadaju legalne strukture vlasti, a osobito su meta napada pobunjenih Srba policija i svi organi legalne vlasti.
(…)
JNA nikada nije dobila službenu zapovijed za napad na Vukovar i druge hrvatske gradove. To je učinila na svoju ruku, kroz usku grupu generala koji su školovani u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, i koju su skupo plaćali Hrvati iz svog džepa.
Da nije bilo JNA, nikada Srbi iz Hrvatske ne bi izašli na ceste s oružjem kao što su učinili 17. kolovoza 1990. godine kada je počeo terorizam u Hrvatskoj koji nije prestao do 5. kolovoza 1990. godine. Sve to bilo je pažljivo organizirano u ‘velikosrpskim bolesnim umovima’ u Beogradu, čiji je dio kao Šešeljev bliski suradnik bio i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar Ivica Dačić.
Narod.hr
PRINT
