Kad se već raspisalo o tome gdje tko od najvažnijih ljudi u državi provodi godišnji odmor i ljetne političke praznike, „čuveno“ hrvatsko istraživačko novinarstvo još je jednom zakazalo i pokazalo visok stupanj diletantizma, ali i način da prikrije istinu.
Jer, je li otok Hvar baš osobni odabir i želja hrvatskog Predsjednika, Zorana Milanovića, a Costabela kod Rijeke iskreni izbor hrvatskog predsjednika Vlade, Andreja Plenkovića? Nisu li ipak Brijuni prava mjera njihovog političkog imidža i izvan serijske taštine, veličanstvena slika kako sebe vide u povijesti. Međutim daleko su njima Brijuni, nedohvatni makar tako blizu istarske obale. Gospodar Brijuna, Rade Šerbedžija, vrlo je osjetljiv ako političari svojim godišnjim odmorima i državnim protokolima uzurpiraju njegov mir i kulturološko poslanje na Brijunima te mu pokušaju oduzeti medijski primat. Samo jedan je Tito i jedan Rade Šerbedžija, a osobe poput Plenkija i Zokija moraju na neki način Šarbedžiju odobrovoljiti inače ništa od njihovog ljetovanja na Brijunima! Mogu to učiniti, recimo, još izdašnijim financiranjem njegovog Ulyssesa i davanjem njemu osobno još veće privilegije.
Već je prošlo dvadeset godina otkako je Rade Šerbedžija Račanovom milošću i uzletom duboke partijske države zauzeo Brijune i postao njihov neprikosnoveni gospodar. Ne da se ni bagerom istjerati, a zapravo ga nitko ni ne tjera, upravo suprotno, postaje umjetnički direktor obnove Jugoslavije. Hrvatske se Vlade lijevo-desnih političkih opcija izmjenjuju, a gospodar Brijuna i dalje svake godine okuplja svoje glumačko stado i u ozračju nikad prežaljene Jugoslavije svjetskim klasicima udara svoj glumačko-redateljski pečat zarakijanog bizantinca i prljavog balkanoida. Odabir glumaca, redatelja i kazališne produkcije govori dovoljno. Uostalom cijeli je Brijuni-Ulysses projekt više nego razvidan u svojoj politikantskoj namjeri, a agitpropovski program prepoznatljiv, pogotovo pomno odabrana publika, prigodni uzvanici koji sa strahopoštovanjem stupaju na sveti komadić tla za njih još živuće Titove, tj. Šerbedžijine Jugoslavije.
Sve vrijeme u tih dvadeset godina na Brijunima nema nikakvog kazališnog festivala, neprestano je riječ o festivalu jugoslavenstva; programskom derneku postavljenom negdje između zadušnice za bivšom Jugoslavijom i podgrijavanju nade o nekoj novoj, trećoj Jugoslaviji kako god se ona zvala, ali važno da svi Srbi i orjunaši žive u istoj državi. Šerbedžijini Brijuni i „kazališni“ projekt Ulysses ozbiljan je pokušaj obnove i kontinuiteta jugoslavenske kulture koja je za jugoslavenske šoviniste u jednom trenutku bila razbijena „građanskim ratom“ u Hrvatskoj i BiH, a ovakvim se agitpropovskim manifestacija ta izgradnja novog jugoslavenstva obnavlja. Tamo na pozornici i u publici svi su „naši“: od „našeg“ jezika do horizontalne povezanosti jedinstvenom „jugoslavenskom kulturom“ i novom jugoslavenskom himnom „Tko nas bre rastavi“.
Kultura jugoslavenstva za srpsku etničku manjinu i orjunaške Jugoslavene u Hrvatskoj postaje njihovo glavno političko oružje. Naime dobro raspoređeni u hrvatskoj kulturi od kazališta, književnosti, glazbe, filmske produkcije, Leksikografskog zavoda, Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti, HAZU/JAZU, čak i Matice hrvatske – i Ministarstva kulture, od ministra Biškupića do ministrice Koržinek koji sve to uredno podupiru – za njih Republika Hrvatska, više je nego očito, ne postoji ni kao politička stvarnost ni povijesna činjenica. Osim kao proračunska muzara i mračni predmet mržnje.
Rade Šerbedžija, osoba koja se za vrijeme Domovinskog rata otvoreno opredijelila za četništvo, gospodar je Brijuna i sve što „Titovo otočje“ znači i predstavlja u jugoslavenskim umovima. Sin Danilo mu je predsjednik Društva filmskih redatelja, HAVC u rukama onih što hrvatsku filmsku produkciju usmjeruju prema blaćenju Domovinskog rata... i da se ne nabrajaju kvote u državnim ustanovama, tvrtkama, gdje su sve, na kojim pozicijama i kako raspoređeni čuvari Jugoslavije i ugroženog srpstva, jer to onda sliči na prozivku. No, nema čuđenja i nije prozivka već stanje stvari o kojima se smije i mora progovoriti. Uvije mora biti po statistici i omjernom postotku, kako na popisu stanovništva, tako i na dužnostima, u sinekurama. Pet posto na popisu stanovništva je pet posto svugdje, sve preko toga je privilegij i onda se ništa u Hrvatskoj nije promijenilo od Titinih vremena. Kad su na čelu države „deca komunizma“, komunizam se nastavlja.
„Main stream“ mediji od prvog su dana stvaranja hrvatske države svim silama i svakim načinom protiv hrvatske neovisnosti. Suglasje takvih medija i ovakvog ministarstva daje sliku i program kamo i kuda „srpska nejač“ biježi pred „ustaškim nožem“. Na Brijune pod moćno Radino okrilje.
HRsvijet.hr
PRINT
