Zoran Milanović nije prvi hrvatski predsjednik koji ima žestok i osebujan stil, koji ad hominem napada kritičare, pa i državne institucije, ministre, analitičare, novinare, medije. U razdoblju od 2000. do 2010. isto je to, do boli, činio i Stjepan Mesić.
Oni koji su bili izloženi njegovoj kritici bunili su se i tražili zaštitu, no ovi koji sada bjesne na Milanovića tada su za puno sirovije bespoštedne kritike i etiketiranja Mesiću aplaudirali i pjevali mu pjesme. Bio je to party za ekipu, piše Davor Ivanković u Večernjem listu.
Mesićeve su mete mogle svoja prava okačiti o klin. Izostala je potpora drugih medija, najčitanijih portala, institucija poput novinarskog HND-a, Gonga, analitičara, jer su svi oni Mesiću pružali ideološku potporu u obračunu s konzervativnijim ili desnim političkim snagama.
Demokraciju, naime, smatraju oni, mogu uživati samo progresivci, ne i nazadnjaci! Ta lijeva medijsko-analitička falanga podupirala je Mesića potpuno nekritički, doživljavajući svaki put političke orgazme kad bi on sasjekao nekog ideološkog protivnika ili instituciju.
No nikad ga nisu pitali što je on to korisnoga za hrvatske državne interese radio na 29 putovanja u Gadafijevu Libiju, zašto smo mu plaćali 25 odlazaka u Ukrajinu, 32 u Makedoniju?
Kada se na kraju njegova dvostrukog mandata saznalo da je gotovinom kupio dva stana u elitnom dijelu Zagreba, ni to nije bio problem oko kojega bi se oni skandalizirali.
Oprostili su mu i onaj izgubljeni ček iseljenika iz 1990-ih, kao i njegove izjave i pjesmice u proustaškom tonu. Stipe Mesić se na toj političkoj skali kretao od ekstremno desnih poteza pa se vraćao pod okrilje zvijezde petokrake, no ni takva čudesna nekonzistentnost njemu sklonoj medijskoj i analitičarskoj falangi nije predstavljala problem.
Istupi Zorana Milanovića u proteklih nekoliko tjedana međutim imali su puno razorniji učinak na kritičare i analitičare, medije koji sebe drže stupovima društva, nego sve navedene operacije Stipe Mesića u njegovih deset godina.
U čemu je problem? Pa u tome što je Milanović potpuno svjestan prave istine o onima koje kritizira. Poznaje njih, njihov karakter, zna kada su licemjerni. Pa oni su mu godinama bili prvi saveznici. Ukratko, poznate su mu sve slabe točke tih bijesnih ljevičara. To je njegov iskonski grijeh, kojeg mu tzv. progresivci nikada neće zaboraviti.
(…)
Već epizoda s Vladom Šeksom, koji je desničar, dokazuje da lava iz tog vulkana može teći i nadesno i u svim smjerovima. Kad se već govori o gadostima, s onom najvećom Mesić je počeo svoj mandat.
U svom prvom vanjskopolitičkom intervjuu ispričao je u čemu je razlika između Tuđmana i Miloševića. Jedan je u zemlji, a drugi ne može iz zemlje…eto tako je skandalozno započeo Mesić.
(…)
Dakle, kritičari bjesne na Milanovića najviše zato što mu ne mogu ništa. I što god da mu poručili i napisali, na njihovo zaprepaštenje to se od njega odbija. Milanovićevi istupi imaju demokratski legitimitet i čine dobro za hrvatsku demokraciju, sve političke aktere on stavlja u ravnopravan položaj jer nakon ove kanonade više neće postojati nedodirljivi i oni s nestvarnim ili lažnim autoritetom.
(…)
Njegov motiv treba tražiti u novoj politici repozicioniranja i udaljavanja od SDP-a. Milanović širi političku bazu i već je izvjesno da nema namjere biti hrvatski predsjednik tek u jednom mandatu. Na tom putu protiv njega će biti ekstremni ljevičari i ekstremni desničari. Računica je tu jasna, jer kako i sam kaže, ne mogu svi biti partizani ili oni drugi, Hrvati su većinom domobrani.
Maxportal.hr
PRINT
