U 83. godini od koronavirusa u Podgorici je umro crkveni i politički radikalni tvrdolinijaš, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije (Radović), u hijerarhiji SPC-a drugi po važnosti, odmah iza patrijarha, te jedna od najvažnijih političkih, a ne samo vjerskih, figura u ideološki podijeljenoj Crnoj Gori.
Amfilohije je krojio političku sudbinu te male balkanske države i nacije čiji je identitet i postojanje negirao, zalagao se za njezino zatiranje, smatrajući Crnu Goru tek dijelom Srbije, a Crnogorce tek lokalnom i zavičajnom odrednicom u sklopu srpskog etnosa. Bio je simbol turbulentnih i prevratničkih vremena od kraja 20. stoljeća sve do danas tijekom kojih se trese područje bivše Jugoslavije.
Bio je akter, arbitar, pouzdanik i kreator mučnih događanja na našim prostorima, kao čedo vremena i politike straha i mržnje u kojem je živio i djelovao te bio njegov kontroverzni i aktivni sudionik. Mitropolit Amfilohije, poznat i po nadimku Đedo, bio je medijator i siva eminencija prosrpskih i procrnogorskih političkih opcija, a nakon nedavnih izbora istican je kao ključni čovjek koji je "porazio Mila Đukanovića" i sudjelovao u sastavljanju vlade (razgovori su vođeni u manastiru Ostrog), koja još nije uspostavljena. Zapravo je on upravljao cijelim političkim procesom posljednjih mjeseci, stvorivši i ujedinivši prosrpske snage u dvije koalicije, pa se nakon izbora i govorilo kako je SPC "izborni pobjednik". Nakon što je Crna Gora donijela Zakon o slobodi vjeroispovijesti, čime je željela ojačati vlastitu, ali nepriznatu Crnogorsku pravoslavnu crkvu te umanjiti politički, vjerski i kulturološki utjecaj SPC-a na crnogorsko nacionalno i državotvorno biće, Amfilohije je krenuo o otvoreni sukob s crnogorskim suverenistima.
(…)
Blagoslovio Arkana
U ratu je bio vodeći zagovornik memorandumsko-miloševićevske politike na našim prostorima. "Proslavio" se pjevanjem deseteračkih "junačkih" pjesama vojnicima koji su iz Crne Gore išli u vojni pohod na Dubrovnik, u svom cetinjskom manastiru blagoslovio je i samog Željka Ražnatovića Arkana, jednog od najvećih ratnih zločinaca na području bivše Jugoslavije, a Ordenom zlatnog lika svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovica odlikovao je osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja za, kako je rekao, "služenje zakonu svetom Božje pravde u obrani od "pravde" Haaškog suda" kojemu, govorio je, "tragovi smrde nečovještvom". Nije se libio, iako "Božji čovjek", reći kako je genocid u Srebrenici bila "tek osveta" za zločine nad Srbima. Isto tako, govorio je kako mu je žao što nije svjedočio u Haagu u korist Slobodana Miloševića, a kako su tada navodili srbijanski mediji, posjetio je Miloševića u pritvoru uoči izručenja u Haag te mu poklonio Evanđelje. O Miloševiću je još rekao da će "ostati zapisan zlatnim slovima u povijesti Crne Gore i Srbije, srpskog naroda, kao čovjek koji je do posljednjeg svog izdisaja sebe žrtvovao. Žrtva njegova je bila ona žrtva o kojoj Njegoš govori govoreći o Milošu". O neovisnosti Crne Gore posprdno je govorio "ne pravi se pita od onoga", a za Crnogorce da su "komunistički nakot ili kopilad". Osim toga, bio je i predvodnik konzervativne crkvene struje u odnosu na LGBT zajednicu izjednačavajući homoseksualizam s čedomorstvom, a napao je i žene koje vrše pobačaj te izjavio da su "žene u Srbiji počinile veće zločine nad djecom od Hitlera i Tita zajedno".
(…)
Održao je opijelo na pogrebu majke također osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, rekavši za nju da je "svoj porod odgojila na svetim načelima kršćanske etike", kao i na pogrebu Jovanke Broz, supruge bivšeg jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita. Tada je podsmješljivo rekao: "Ja sam malo kandilo i prema Titu bacio. Velim: toliko je grijeha i zla na sebe natovario, pa da ga malo okadim", prisjetila se srpska redakcija BBC-ja u svom osvrtu na njegovu smrt.
(…)
"Kraj je dočekao onako kako je i radio - bez pomirenja. Od jednih obožavan, drugima kao simbol svega anticrnogorskog", izjavila je za BBC novinarka i jedna od autorica filma "Svjedok Božje ljubavi" Tanja Šuković.
Jutarnji.hr
PRINT
