Od suvremenih naprednjaka često čujemo da je sekularizam jedna od najvažnijih vrijednosti te da je svako javno zalaganje Crkve za kršćansko učenje zapravo sumnjivo. Tako se na perfidan način odvajanje Crkve od države tumači kao povlačenje Crkve iz javnog prostora, a možda s vremenom i njezino protjerivanje natrag u katakombe.
No, ne bih sada o tomu, nego ću se pozabaviti pitanjem je li sekularizam uistinu sekularan. Naime, nije li se na mjestu gdje se nekoć gnijezdila religija i snažno utjecala na državne poslove, sada se ugnijezdilo nešto drugo. P. Feyerabend u svojoj knjizi o filozofiji znanosti Protiv metode: skica jedne anarhističke spoznaje kaže otprilike sljedeće: da je dogmatizam temeljno obilježje znanosti baš kao i religije te da bi, shodno tomu, trebalo odvojiti znanost od države. Iliti: iznova učiniti državu sekularnom, ovaj put u odnosu na znanost.
Nešto od toga dogmatizma možemo vidjeti i događanjima oko aktualne pandemije. Razloge zdravog razuma uspješno potiskuje autoritet Svjetske zdravstvene organizacije, nacionalnih stožera i znanstvenih manekena. S tim da odmah treba reći da su naši stožeraši benigniji od većine inozemnih i da su razumni koliko im to okolnosti, domaće i inozemne, dopuštaju. No, općenito se može reći da znanost u službi nekih zakulisnih interesa, eksperimenta, čega li odobrava, potiče, opravdava i provodi planetarni lockdown i, posljedično, uništavanje nacionalnih ekonomija diljem svijeta. No, ako se malo bolje pogleda, vidi se da pandemija, odnosno mjere koje se poduzimaju za njezino suzbijanje, najefikasnije uništavaju europske zemlje i Sjedinjene Američke Države, dok Kini, gdje je sve i počelo, ide sve bolje. Sve bolje ide i najbogatijim ljudima Zapada, tako Guardian piše da se tijekom ”koronakrize” ”bogatstvo milijardera u svijetu povećalo 27, 5 posto”. U isto su vrijeme same države i obični stanovnici osiromašili, a ako se sve ovo nastavi, u jednom će trenutku doći do kolapsa zapadnih društava.
Europa nije izložena samo ”koronakrizi”, nego i brutalnom napadu islamističke ideologije, zatucanih ideologa i još zatucanijih izvršitelja njihovih suludih zamisli. Po Francuskoj pomahnitali fanatici ljudima odsijecaju glave na ulici i pred crkvom, a diljem islamskog svijeta bijesne demonstracije protiv Francuske, pale se francuske zastave, Macronove slike s crvenim otiskom poplata na njegovu licu. Upravo taj otisak poplata na licu zorno govori što islamisti žele kršćanima i ateistima proisteklima iz kršćanske kulture. Zgaziti ih. Pokoravanje o kojem je pisao Michel Houellebecq u svom romanu istog naslova moglo bi ispasti još primamljiva opcija prema ovom brutalnom pokoravanju koje se provodi u praksi. Hrvatski slikar Velimir Trnski, koji živi na relaciji Pariz- Zagreb, za Jutarnji list, povodom aktualne situacije u Francuskoj kaže: ”Ljude koje ja poznajem, kad razgovaramo, pričamo normalnim glasom. No kad pričaju o muslimanima, stišaju glas. Psihološki postoji strah. S druge strane, oni bi željeli reći nešto vrlo ružno što se ne usude reći jer im je dosta toga.” Nazovite to kako hoćete, pokoravanje ili nekako drukčije, ali nedvojbeno je da je uzelo maha.
Jedan kolumnist na portalu Index.hr napisao je ovih dana da Europa ima samo jedan način da izađe na kraj s islamizmom – povratak svojim korijenima, prosvjetiteljstvu. Sad na stranu što korijeni nisu u prosvjetiteljstvu, nego dublje, treba primijetiti da su prosvjetiteljstvu i korijeni onoga što nam danas veže ruke da se učinkovito suprotstavimo nasilju onih koji su u Europu došli jednom rukom tražeći milostinju, a drugom vitlajući nožem. Tamo gdje nije bilo prijateljstva vrlo se brzo i brutalno obračunaju s onima koji u njihovoj kući hoće praviti nered. A budimo iskreni, u prosvjetiteljstvu je također i znanost počela potiskivati religiju i zauzimati njezino mjesto. Znanost koja također uljepšava vlastitu povijest i stvara zavodljivu priču od kaotičnog tijeka događaja, zahvaljujući čemu se prosvjetiteljstvo i moglo učiniti spomenutom kolumnistu spasonosnim rješenjem za suvremene nevolje. Bilo kako bilo, između znanstvenog društvenog inženjeringa i vitlajućih mačeta, običnom je čovjeku teško sačuvati glavu, a da i ne govorim o prisebnosti.
Damir Pešorda/Hrvatsko nebo
PRINT
