Iako smo čisto ljudski svi prinuđeni u prvom udaru nesreće, nepogode i katastrofe u prvi plan postaviti žurnu pomoć i solidarno djelovanje, želim istaknuti da drugi korak i rješenje posljedica ne smije počivati na bježanju od činjenica. Nema dobrog rješenja bez suočavanja sa surovom istinom.
Isticanje etničke pripadnosti žrtava potresa na Banovini, svojatanje i paradiranje humanošću, te razvoj modela rješenja u kojem se javno natječu solidarni i u prvom valu nakon potresa na Banovini istaknuti nositelji pomoći unesrećenim ljudima, izraz je duboke bolesti hrvatskog društva i duboko poremećenih javnih kriterija.
No, svi poremećaji nemaju istu težinu u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda. Zato im se ne smije javno i politički davati isti značaj.
Kad Solidarna, ultraljevičarska humanitarna udruga okuplja uglednike i ljevičarski afirmirane znanstveno-kulturne uzore, omalovažavajući tradicionalne humanitarne organizacije kao Crveni križ ili Caritas, jasno je da je to model sveobuhvatnog nastojanja lijevo-liberalnog resetiranja društva, naroda i ljudi. Toga se ne bojim jer znam da hrvatski narod ne odustaje tako lako od sebe.
Neka viču, iako bi bilo mudro pitati protagoniste te inicijative, gdje su se, kada, koliko i presudno do sada eksponirali osobno, te još važnije, rade li to što zagovaraju iz uvjerenja ili za mastan novac na svojim civilnim humanitarnim pozicijama? Svi su na teškim sinekurama, što parapolitičkih, što globalnih imperijalističkih struktura.
No, medijska šutnja na Pupovčeve riječi da je potres ujedinio narode Banije, duboko je zabrinjavajuća s obzirom na ulogu Pupovčevih Srba danas u hrvatskoj državi. Još je jadniji odgovor tzv. nacionalnih snaga, kako medijskih, još više političkih.
Nema ga.
Nametnuta politička korektnost, lažna, dubiozna i duboko manipulativna, sprječava ljude javno mu postaviti protupitanje – o kakvom ti izmirenju govoriš?
Ako je danas potres unesrećio ljude Banovine, zar trebamo zaboraviti i zanemariti činjenicu da je 1991. godine daleko veće i teže zlo pogodilo Hrvatsku, da su ljudske fatalne posljedice bile neusporedivo strašnije, a materijalne nemjerljivije? Kako pomiriti potresom izazvane posljedice sa stoljetnim permanentnim srpskim zlom, koje u amplitudama s vremenskim odmacima u pravilu razara cijele hrvatske regije, naročito Banovinu?
Stvari i događaje valja zato uvijek nazivati imenom i prezimenom, a zlu ni u najgorim nesrećama nikada ne dopustiti da se uvlači u srce humanih stremljenja i podijeli status žrtve.
Hrvatska ne smije obnovi nakon potresa pristupiti neselektivno. Ne smijemo, potaknuti jaucima s Majskih Poljana kod Gline, koji dominiraju na nacionalnim televizijama, zaboraviti da se iza tih jauka i vrlo agresivnih zahtjeva za prioritetnim rješavanjem posljedica potresa, skrivaju ljudi i obitelji prononsiranih nekažnjenih zločinaca, koji bez trunke kajanja i vrlo pragmatično danas od nasljednika susjeda, koje su ubijali, i hrvatske države koju su s neviđenom brutalnošću nastojali sasjeći u korijenima, zahtijevaju poseban status i nastavak privilegiranosti.
Zato pozivam i medije i političare, opoziciju i pogotovo vlast, zastanite i recite. Recite istinu. Ne može se ispod posljedica potresa skrivati zaborav na zlo i zločince, jer humanost ne smije poprimiti dimenzije ludosti i destrukcije, s teškim moralnim posljedicama na hrvatski narod.
A srbovanjem i lažnom korektnošću upravo tome svjedočimo.
Đapić/Maxportal.hr
PRINT
