Slika Zapada kao utjelovljenja slobode i ljudskih prava posebno se nastojala formirati u vrijeme Hladnoga rata kada se ona isticala kao kontrapunkt jednoumlju i neslobodi koji su vladali na Istoku. Međutim, posljednjih godina, zapravo već i desetljeća, slobodu govora na Zapadu zamijenila je kultura poništavanja/otkazivanja (cancel culture) kao oblik modernog ostracizma u kojemu subjekt koji zastupa stavove i mišljenja koji nisu u skladu s dominantnim politički korektnim narativima biva ekskomuniciran iz javnoga života uz vrlo česte štetne posljedice i na profesionalnome planu.
U digitalnome svijetu u kojemu živimo kultura poništavanja uključuje i internetsko sramoćenje (online shaming) u kojemu se protiv označenog subjekta vodi kampanja na društvenim mrežama koja ima za cilj njegove ponižavanje i društveno poništavanje. S obzirom na veliku moć društvenih mreža u takvim kampanjama/linčevima protiv ''heretika'' znade sudjelovati velik broj ljudi koji postaju kolaboracionisti politički korektne žandarmerije u progonima nepoćudnih pojedinaca.
(…)
Mi danas živimo u digitalnome svijetu i svaka ekskomunikacija iz digitalnih platformi za bilo koju javnu osobu znači i smještanje u prostor političkoga ne-bitka. Pritom nije posebno bitno hoće li granice ''pomišljivog mišljenja'' (N. Chomsky) određivati tzv. Big Tech ili će bruxelleska birokracija osnovati neko svoje Ministarstvo istine sa istom svrhom i ulogom. I u jednome i u drugom slučaju posljedica je gušenje slobode govora.
Naravno da i u digitalnome svijetu postoje komentari koje treba brisati i kažnjavati ako se u njima poziva na nasilje. No cenzori žele kažnjavati i za tzv. govor mržnje, pri čemu ne postoje nikakvi jasni standardi koji bi odredili što je to govor mržnje, nego bi za to bila zadužena internetska žandarmerija čiji bi žandari proizvoljno određivali tko će imati pravo komentirati, a tko će biti izopćen. Dosadašnja, naime, praksa jasno pokazuje kako u tzv. fact checkingu debelo prevladava ljevičarski rukopis, koji i iz pozicije današnjih (soft) konzervativaca može biti tretiran jedino kao radikalno ljevičarenje i uvreda zdravog razuma.
Digitalna cenzura predstavlja najgori mogući oblik kulture poništavanja, a tehno-diktatura (koju, inspirirajući se na azijskim paralelama i meridijanima, određeni krugovi priželjkuju i u Europi) mogla bi predstavljati najopasniji mogući oblik cenzure koji smo do sada upoznali jer se provodi suptilno i bez tragova krvi što joj omogućava da funkcionira kao svojevrsni perpetuum mobile.
Jesmo li toga svjesni?
D. Dijanović/direktno.hr
PRINT
