Jakov Sedlar, poznati hrvatski redatelj s više od 100 dokumentarnih i igranih filmova ispričao je zašto ne odustaje od tema vezanih za hrvatsku povijest – poput bleiburškog, poslijeratnog pokolja koji je po djelu akademika Ivana Aralice prikazao u filmu Četverored, zašto je taj film samo jednom prikazan na HRT-u, kako ga je SDP nakon dolaska na vlast od direktora drame “preimenovao” u blagajnika. Ovaj rođeni Splićanin s dvije fakultetske diplome ispričao je o šikaniranju koje je trpio 3 godine u komunizmu – jer nije htio ići igrati vaterpolo u Beograd, već u Zagreb te najavio svoj film Milost mora: Priča iz Vukovara, film o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i druge projekte na kojima radi u Izraelu.
(…)
O važnosti snimanja i distribucije filmova hrvatske tematike
Da nema pandemije koronavirusa, film Milost mora bio bi prikazivan i u kiima. Za sada ga se može pogledati na platformi Vimeo. Bilo bi mi drago kad bi Hrvatska televizija otkupila film, odnosno dao bih im film besplatno kad bi to htjeli. Ovaj film je aktualan – ima hrvatsku temu, veliki glumac u njemu glumi i važno je da ga pogledaju mladi ljudi koji nisu bili svjedoci onoga vremena, da dožive jedan dio te povijesti, jer puno takvih priča nije ispričano. Mislim da je glupost države i institucija, konkretno Ministarstva kulture i HAVCA, da uopće nemaju interes za hrvatske teme. S druge strane, veliki kinematografi pokazuju da filmovi slične tematike, primjerice o Drugom svjetskom ratu, dan danas su najgledaniji, nagrađivani, a osim njih i dalje se nastavljaju snimati slični filmovi. Na povijest hrvatskoga naroda ne smijemo biti slijepi jer imamo kulturu, obrazovanje i sport kojim se trebamo dičiti. Ako mi sami ne kažemo istinu o sebi, putem filmova ili knjiga, kulture i umjetnosti, sporta – drugi je neće o nama ispričati.
(…)
Nikad nisam išao u neki projekt da nekoga omalovažavam ili uvrijedim. Htio sam i želim potaknuti neke teme da se o njima može razgovarati. Da nije bilo prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i tadašnjeg ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška filma o Bleiburgu, Četverored, ne bi bilo, i tvrdim da nitko više ne će snimiti film takve tematike jer novaca za takav film tobože ne će biti, jer se o toj temi ne želi govoriti. O Bleiburgu bi se mogla snimiti odlična serija u smislu zadovoljštine za one koji su ubijeni, za njihove obitelji. Uvijek je dobro da iz takvog filma stoje institucije, ali ja nikad nisam imao tu sreću. Ali ne žalim se jer uvijek nađem načina kako ću ispričati svoju priču. Jedini film za koji sam dobio sredstva od države je upravo taj, dugometražni film Četverored, koji je napravljen u koprodukciji s Hrvatskom televizijom i samo je jednom bio prikazan na Hrvatskoj televiziji. Uz sve te reprize koje stalno prikazuju, Četverored nisu reprizirali. A gledanost toga filma bila je tada jako velika, naime, gledalo ga je 56 % gledatelja HRT-a.
(…)
O važnosti svjedočenja hrvatskog identiteta
Mislim da svaki čovjek mora svjedočiti istinu. Ali koliko daleko idu pojedinci protiv Hrvatske je nevjerojatno. Primjerice, pokojni Vlatko Marković, veliki trener i nogometaš mi je rekao da ga je jednom prilikom zvao Račan na sastanak. Nije znao zašto ga zove. Kad je došao do njega, Račan ga je upitao: „Vlatko, moraju li vaši reprezentativci držati ruku na srcu dok se pušta himnu?“ Marković mu je odgovorio: “Dok sam ja predsjednik Saveza, sigurno hoće.“ Vidite do kud to ide, što pojedince smeta. I upravo zato moramo svjedočiti tko mi jesmo. S rukom na srcu ili bez ruke na srcu i to onime što radimo, trebamo raditi najbolje što možemo. Za mene je Tuđman velik zbog toga što je on svojim radom ostvario, gledao sam njegova djela i to je ono što nas zanima – što netko radi za svoj narod, posao, profesiju.
Narod.hr
PRINT
