Ako uvrštavanje Lenjina, Staljina, Hitlera, Mussolinija, Franca, Maoa i Castra ne iznenađuje, velika je stvar što su analizirani i Tito, Joseph-Désiré Mobutu, Hideki Tōjō i Pinochet, napisao je Le Monde o knjizi “Stoljeće diktatora” francuskog pisca Olivera Gueza koja je u prodaji i u talijanskim knjižarama.
Na 507 stranica Guez je skupio tekstove koje su za tu priliku napisali brojni autori, povjesničari, intelektualci. Analizirano je 26 diktatora, odnosno 22 diktature jer se, primjerice, u Sjevernoj Koreji obrađuje diktatura trojice Kimova ili u Siriji dvojice Assada.
O diktatoru Titu tekst je napisao francuski povjesničar, stručnjak za Balkan i pomoćnik direktora časopisa “Figaro Magazine” Jean- Christophe Buisson koji je autor i više povijesnih knjiga (među kojima i Mihailović, Le Goût de Belgrade, Historie de Belgrade…), navodi Večernji list.
(…)
Josip Broz Tito (1892.-1980.)
“Budući da se herojski borio protiv nacizma, a zatim se 1948. suprotstavio Staljinu, Tito je tijekom cijelog života na Zapadu smatran šefom države kojega se može posjećivati. Naivnost? Neznanje? Namjerna sljepoća? Ipak, između mita i stvarnosti postojala je velika razlika”, započinje Buisson svoj tekst o Titu za knjigu “Stoljeće diktatora”.
“Tito se uglavnom obrazovao u Moskvi, bio je slovensko-hrvatski profesionalni revolucionar i nije se libio poslati u smrt svoje drugove iz Jugoslavenske komunističke partije samo da bi preuzeo kontrolu u stranci. Nakon rata nametnuo je Jugoslaviji režim terora kako bi učvrstio vlast koja je još bila krhka, što je dobro znao, u umjetno stvorenoj državi u kojoj su postojale društvene i nacionalne napetosti. Tito je bio paranoik, megaloman, diktator s načinom djelovanja nekog istočnog satrapa, ljubitelj luksuza, novca i lijepih žena, kojega su podržavale Sjedinjene Američke Države dok je financirao revolucionarne antiimperijalističke pokrete Trećeg svijeta čiji je bio glasnik i nositelj iluzije sve do svoje smrti da će ga Jugoslavija nadživjeti”, napisao je Buisson.
(…)
Nakon ubojstva kralja Aleksandra, Tito je pustio brkove i kosu obojio u crveno kako bi izbjegao nadzor kraljevske policije, a umjesto pseudonima Walter, po kojem je bio poznat unutar Kominterne, preuzeo je ime Tito koje mu je ostalo do kraja života. Bio je nekoliko puta u Moskvi i konačno je postavljen na čelo KPJ. Imao je dva uvjeta: upravljati čvrstom rukom i biti vjeran Staljinu. Jedan od zadataka koji je dobio bio je da izbaci sve trockiste iz KPJ koje mu je u ožujku 1939. naznačila Kominterna.
(…)
Početak diktature u drugoj Jugoslaviji
Zna da se mora nametnuti i širenjem straha pa ljudima iz OZNE naređuje da “očiste” tzv. sumnjive zone. Na sjeveru zemlje, u Vojvodini i Banatu, proganjani su pripadnici njemačke i mađarske manjine, a tisuće i tisuće njih bivaju deportirane u Rusiju. Otvoren je pravi lov na stvarne neprijatelje, ali i one koji to nisu bili. Počela je prava diktatura u drugoj Jugoslaviji. Kaznio je i Srbe jer su u većini bili uz kralja i Mihailovića, stoji u knjizi. Poslao je stotinu tisuća mladih Srba nedovoljno pripremljenih na frontu u Srijem da se bore protiv njemačkih snaga. Poginulo je oko 37.000 Srba. Htio je dati do znanja i da je buržujska Jugoslavija mrtva i pokopana, a buduća će biti socijalistička i federativna, ali ne i demokratska. To se vidjelo i na izborima 11. studenoga 1945. U svim okruzima bila je samo jedna stranka – Narodna fronta, iza koje se krila KPJ, i sa samo jednim kandidatom. Oporbenjaci su bili uhićeni kako na biračkim mjestima ne bi u kutije ubacivali neispunjene listiće. Na izborima je Narodna fronta dobila 99,57 posto glasova pa su izabrani odmah ukinuli kraljevinu i proglasili Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, ističe se u knjizi.
Titov stil života nalikovao onome Hitlerova miljenika Göringa
Režim je počeo napadati Crkvu kojoj se agrarnom reformom uzelo njezino bogatstvo. Usvojen je petogodišnji plan industrijalizacije, po uzoru na sovjetske, ali je bio previše ambiciozan, neostvariv, i 1947. narod je počeo gladovati. Tito promatra situaciju iz palače na Dedinju i širi svoje rezidencije. Na Brijunima prima ličnosti iz svjetskog džet-seta. Ljubitelj je luksuza, ali ga ne dopušta građanima Jugoslavije. Vozi se u Rolls-Royceu koji mu je poklonila kraljica Elizabeta, ali i u Pavelićevu Mercedesu. Prisvaja i brod “Galeb”. Zapravo živi u luksuzu, stilom kakav ne priliči boljševiku. Buisson piše da je Titov stil života nalikovao onome Hitlerova miljenika Göringa kojem je, kaže francuski autor, i fizički sličio. Dvor koji je kreirao oko sebe nalikuje dvoru perzijskog šaha.
(…)
Buisson citira i književnika Miroslava Krležu koji je za Tita kazao da “si je dao sašiti odijelo po mjeri (Jugoslaviju), a nije uvidio da ono puca po šavovima”, zaključuje Večernji list.
Narod.hr
PRINT
