OTOČAC – Reklo bi se da se država drma i trese zbog švicarskog franka, no je li to samo franak u pitanju „ili nešto više“. Sada odjednom, kada su nevolje zbog špekulativna rasta tečaja franka u odnosu na kunu, ne samo kunu već i druge valute, došle ponajprije „običnim građanima“ (a kakvi su to onda neobični, valjalo bi odgovoriti) do grla, kada prijeti da sve poprimi odlike pravoga socijalna bunta, svi su se nešto uštrpali i uzmuvali kako taj problem „riješiti“, sve po sistemu „vuk sit, a koze na broju“.
Ne može se čovjek oteti dojmu da to opet nije poradi „običnih građana“, već onih kojima sama pomisao na socijalni bunt diže svaku dlaku na tijelu. A valjda da bi se nekako opralo toleriranje dosadašnje prakse bankovne (sve)moći, javila se Hrvatska narodna banka pa je uvela izmjenom Zakona o kreditnim informacijama „edukativne obveze“ poslovnim i inim bankama prigodom sklapanja ugovora o kreditu.
Pa tako sada svaka banka mora svom klijentu objasniti razliku između rate i anuiteta, reći mu što je to relativni, a što konformni kamatnjak. No nije to sve, banka mora na nekom fingiranom primjeru, zorno, pojasniti klijentu još niz stvarčica koje se tiču kredita. Mora mu tako prikazati primjer otplatnog plana za anuitetnu otplatu u ratama, mora mu pojasniti promjenu redovnih i zateznih kamatnih stopa, mora mu navesti zbog čega može doći do promjene redovne i zatezne kamate prikazavši mu to na konkretnom primjeru s promjenom od 2 posto. Ali to nije sve, mora mu predočiti što bi se dogodilo s njim, klijentom, ako bi kuna jednokratno oslabila za 10 posto u odnosu na euro ili ako bi oslabila za 35 posto vezano za neku drugu valutu (švicarce?). Banke moraju klijentu reći što bi se dogodilo da kuna gubi na vrijednosti, a kamata raste (crni scenarij).
Ima toga još, poput informacije klijentu kolike su naknade koje banke zaračunavaju pri odobravanju i otplati kredita (na što se u pravilu ne polaže pozornost), što se događa ako se kredit uredno ne otplaćuje, što je s oročenim depozitima i isplati prije isteka roka oročenja i. t. d.
Spomenuta promjena zakona datira od jeseni prošle godine pa se postavlja pitanje je li HNB znala što će se u narednu razdoblju dogoditi? Je li u stručnim krugovima odluka Švicarske narodne banke da odustaje od tečajne povezanosti franka i eura mogla ostati tajna, ili se nešto znalo? Ako hrvatske banke (!?) moraju klijentima demonstrirati i najcrnje scenarije naglog pada kune i enormnih povećanja kamatnih stopa, znači li to da nas netko već (psihološki) priprema za tu izvjesnost? Sve ovo rađa niz neugodnih i uznemirujućih pitanja.
Istina je da su klijenti olako potpisivali kreditne ugovore ne čitajući ni krupna slova ugovora, a kamoli ona sitna u kojima se „krije vrag“, a potpisano je potpisano. Istina je da građani ne moraju biti, i nisu, financijski educirani da bi znali prepoznati svaku opasnost koja se u nekom retku ugovora krije, često puta se to svodilo na „samo da dobijem kredit“, a što će kasnije biti bit će. Također se mora reći, poslužimo se modelom demonstriranja koje HNB sada propisuje, da je odnos banke i prosječna klijenta bio poput odnosa profesora i učenika koji tek treba naučiti čitati i pisati, a u formalnopravnom pogledu to su dvije sasvim ravnopravne ugovorne strane. Jesu li doista? Naravno da nisu, i dugo vremena ne će biti, ako će uopće ikada biti.
Zato jao onima koji imaju kredite, bilo koje, s valutnom ili bez valutne klauzule, pa i onih najpovoljnijih (usput, takvih nema).
M. Kranjčević
PRINT
