OTOČAC – Svašta se u ovomu suvremenu svijetu događa, odjednom se ne znamo hraniti, ne znamo se kretati, ne znamo disati, ne znamo piti, ne znamo spavati, barem nas tako u medijima veliki stručnjaci upozoravaju i dociraju nam. Ne znamo živjeti! Doista je čudno da je ljudska vrsta uopće preživjela i doživjela sadašnjost, brojnija nego ikada u povijesti, a da nije znala, i nije ju imao tko uputiti, kako živjeti. Još samo unazad koje desetljeće, da ne kažemo pola stoljeća, toga ničega nije bilo, a ljudi su živjeli kako su živjeli, bolje nego sada, usuđujemo se kazati. Zašto? Zato što je nametnuti nam suvremeni način života, rada, školovanja i svega ostaloga počeo izazivati probleme koji su tijekom povijesti ljudskog roda bili nepoznati. Tehnika je jednostavna: najprije proizvedemo problem (debljine na primjer), a onda ga saniramo (zdravim načinom života). I u prvom i u drugom slučaju biznisa koliko hoćeš. Valjda je to i cilj.
I u Hrvatskoj je, eto, došlo tako neko vrijeme u kojemu se propagira „Živjeti zdravo“. A to „zdravo“ podrazumijeva „zdravu“ hranu (kao da se nezdrava hrana uopće treba jesti) i zdravu fizičku aktivnost. Ali to nije sve, već se smišljaju i markice koje se stavljaju na određene proizvode „Živjeti zdravo“, a koje nam kao garantiraju da je hrana zdrava i kvalitetna, da u njoj nema mnogo soli, da su količine šećera (ugljikohidrata) ispod određene razine, jednako je tako i s masnoćama. Hrana s takvim znakom upućuje kupca da je takav proizvod nutritivno vredniji od drugih koji takve oznake nemaju. Je li tome baš tako?
Projekt „Živjeti zdravo“ gura Hrvatski zavod za javno zdravstvo, koji je osmislio taj prvi jamstveni žig za zdraviju hranu u Hrvatskoj. A sve je to temeljeno na nekoj europskoj uredbi o informiranju potrošača o hrani. Ali to košta! Da bi se dobio taj znak, ili žig, što li već, potrebno je prethodno hranu dati na analizu da se utvrdi ispunjava li postavljene parametre nutritivne vrijednosti. Analizu provode određene za to ovlaštene institucije i naplaćuju, naravno. Ako se proizvođač hrane odluči na ishodovanje žiga, plati analizu i sve ostale troškove, on mu vrijedi tri godine. Dakle, nakon tri godine treba obnoviti postupak, sve ispočetka, naravno i platiti.
Sva hrana je podijeljena u čak devet kategorija: mlijeko i mliječni proizvodi – 12 vrsta proizvoda; ulja i masti – 5 vrsta; voće, povrće i njihove prerađevine – 7 vrsta; pića i napitci, uključujući vodu i čaj – 6 vrsta; žitarice i žitne prerađevine – 12 vrsta; konditorski i snack proizvodi – 4 vrste; meso, riba i prerađevine – 10 vrsta; gotova i polugotova jela – 2 vrste i ostalo – 6 vrsta. Dakle, gotovo pa da je obuhvaćena većina hrane koju prosječni konzument koristi u svojoj prehrani.
Što će to značiti za gospodarstvenike, odnosno proizvođače hrane? Oni veliki, snažni, kojima je trošak analize i dobivanja žiga mačji kašalj u troškovnu smislu će to vjerojatno učiniti. Oni manji i maleni, njima je taj trošak velik, oni ne će ni pokušati ishoditi žig. A samim tim će se na umjetan način na tržištu stvoriti neravnopravni odnosi onih moćnih i velikih i onih koji to nisu, a imaju možda zdraviji proizvod od onih nakićenih znakovima. Jer kupci su već tako odgojeni i pripremljeni da će bez razmišljanja posegnuti za označenom hranom. Također neki od njih postavljaju pitanje nije li to još jedan način izvlačenja njihova novca kako bi neke institucije namakle sebi posao i zaradu. Vjerojatno jest.
Za sada navala na te žigove „Živjeti zdravo“ nije velika, dapače. No, to je samo početak. Od dragovoljnosti do obveze je samo mali korak, potrebno je neko vrijeme prilagodbe da se uvede obveza da svi proizvođači hrane moraju imati taj znak ako uopće žele participirati na tržištu. Silom kao i dobre volje – rekao bi narod.
M. Kranjčević
PRINT
